Blog
četvrtak, travanj 10, 2014

Ne sječam se baš vremena kada sam imao nekih
šest- sedam godina ali dobro se sječam jedne slike,
jedne scene,koja mi je ostala urezana u pamćenje.
Bio sam vrlo vrlo živo dijete i roditeljima sam stvarao
silne probleme svojim,nazovimo ih tako,nestašlucima.
Jednom smo tako,vraćajući se sa šoderice,nas par
lokalnih balavaca,krenuli kući lokalnim livadama i
šumarcima kojima smo stalno prolazili.
U jednome trenu smo vidjeli mačku koju smo,kakvi
smo već blesani bili,počeli gađati kamenjem i zemljom
te smo ju počeli loviti cijelim poljem koje je sa jedne
strane bilo ograđeno visokom bodljikavom žicom.
Maca je brzo došla do žice ali je onda shvatila da je
u klopci i da mora nazad,kraj nas.Tih nekoliko sekundi,
mali divljaci su je isprestrašili i izgađali cijelo vrijeme
se smiješući jer su se samo zabavljali.
Nakon što smo izašli na asfaltiranu cestu,primjetili smo
uz rub ceste psa koji je zavijao i lizao drugog psa
koji je ležao mrtav nakon što ga je udario automobil.
Pokušali smo,pomalo iz straha jer su nam se križali
putevi,potjerati psa koji je neopisivo ljutito reagirao
na naše tjeranje,galamu i lupanje štapovima o rubnike.
Iz straha smo ga zaobišli,bojeći se da nas ne ugrize.
Drugo jutro (ovdje namjerno preskačem dolazak kući
i ljutite reakcije roditelja na moja lutanja,reakcije
koje nisu završile samo na priči...),na putu do škole,
primjetih da je onaj pas i dalje ležao kraj uginuloga
psa,sada šutke,dirajući ga prednjom lijevom šapom.
Ljudi i auta su prolazili ali nitko nije reagirao...kao da
se ništa nije dogodilo,to je samo pas.
Od toga trenutka,gotovo sam uvjeren u to,imam silnu
apatiju prema nesrećama kako ljudi tako i životinja
bilo koje vrste.
Ove dječje situacije prisjetih se jutros,dok sam vozeći
se centrom grada skretao sa Trga žrtava fažizma
u Lopašićevu ulicu,i tik pred salonom obuće Planet obuća,
primjetih vrabca koji kljunom kljucka,i valjda budi,
svog uginulog druga,sina....koji je uginuo,a vjerovatno
ispao iz gnijezda sa vrha zgrade.Ljudi su i dalje šetali
kolnikom,hitali na posao,žurili,auti su jurili,trubili,
prolazili tek kojih pola metra od njih dvoje...
Nitko nije zastao,nije primjetio tugu tog malog vrabca...
gotovo nitko-jer  ljudi sve manje primjećuju takve
stvari,što je vrabac više manje....
Danas vrabac,sutra pas......
Tuga....ima je svagdje....i na visinama i nizinama...


  
 



 



 



 

 



goranmarjanovic @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25796
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.