Blog
petak, ožujak 8, 2013
Sjedim na svome dvosjedu i čekam da mi život
ponovno započne.Zvala me je ona mala da joj se
pridružim.Odbio sam pravdajući se zdravstvenim
razlozima.Ironično je da je moj imunološki sustav
to samo potvrdio i da je opet pao kada sam se
najmanje nadao.
I ranije sam bio sam.X puta.Ali nikada ovako.
Danas baš osjećam taj isprazni očaj samoće koji
me je tako snažno obgrlio.
"Svatko vidi kako izgledaš,ali ih malo zna ono što
jesi."
Ti si znala.Vidjela.Voljela.
Sječam se kako smo se kao djeca iskradali kroz
prozore svojih kuća,sretali se na ulicama i zajedno
trčali po livadama i igralištima dok smo se do suza
smijali našim bijegovima.Nemam pojma što smo
radili tijekom polovice naših lutanja i o čemu smo
razgovarali dok smo se probijali kroz slabo osvjetljene
ulice našega grada.
Sječam se samo tvoje ruke u mojoj ruci...dječačkih
poljubaca u obraze i samo znam da mi je to bio
cijeli moj svijet.
"Nedostaješ mi.",piše mi na mobitelu.
"I ti meni,anđele.",odgovaram.

************

"Bok,ljubavi",rekla je.
Zadrijemao sam na krevetu i otvorio oči taman da
vidim prve pahulje snijega na mome prozoru.
Protrljao sam oči i okrenuo glavu prema tome
čarobnom,slatkom zvuku njenoga glasa,meni
tako živom i stvarnom da sam na trenutak,poput
kakve budale,bio gotovo siguran da to nije san.
"Nije ti hladno,ludice?",rekla je.
Zakoračila je prema meni,tako nježno i graciozno kao
da se boji da ne poremeti ravnotežu tragova snijega na
na prozorskim staklima.
"Bok",rekoh joj nježno.
Dijelilo nas je jedva nekakvih dvadesetak centimetara.
"Nisam mogla ne doći."
"Drago mi je da nisi."
Snijeg joj je i dalje padao na kosu i mogao sam gledati
kako pahulje slijeću i nestaju.
Stigla je prava zima.
Stisnuo sam njezino tijelo uz svoje.
Poljubila me je u obraz,prošla rukom kroz kosu i dugo
me gledala dok su joj se pahuljice skupljale na obrvama.
Spustila je glavu.
"Ovo želim",reče mi.
Kada je podigla glavu,lice joj je bilo glatko kao svila
i nisam mogao znati je li to bio samo otopljeni snijeg
ili nešto drugo.
"Da li je u redu da ostanem?"
"Me casa su casa."

U kuhinji smo popili po čašu zimskoga čaja sa puno
meda i u tišini buljili jedno u drugo preko rubova šalica.
Pijuckali smo iz šalica dok nas je radio obavještavao
o novim problemima u zemlji,krizi i otkazima,recesiji
i pljačkama diljem zemlje.Neki ministar je govorio
o potrebi ograničavanja sindikalnih sloboda a ja sam
se ponovno osječao skinutih okova.
"Hoćemo li ikada biti normalni u normalnom?"
"Hoćemo",rekoh joj.
"Obečaješ?"
"Obečajem."
"Pođimo u sobu",rekla je mazno,"i ugasimo tu buku."
Ispružila mi je ruku i ja sam ju uzeo u svojoj
polumračnoj kuhinji,nježno ju poljubio i dok su mi
pahuljice nježno bojale prozore svojom bijelinom
povela me je prema sobi.
Sve će opet biti normalno.
Dao sam ti riječ.


goranmarjanovic @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.