Blog
nedjelja, studeni 11, 2012
Dobra vam večer,prijatelji blogeri,samozvani
i divni pjesnici,pisci,ostavljeni,sretni i nesretni
i svi vi koji se,kao i ja,nalazite negdje na rubu
svega toga.
Vjerovatno su nam lagali da bi nas zaštitili.
Pomalo je tužno da sam tek sada,u ovim svojim
srednjim godinama,postao svjestan činjenice
da nas positno lažu cijelo vrijeme.
A,za divno čudo,ne mislim na političare...iako...
Lažu nas naši roditelji,naši djedovi,naši učitelji.
Cijeli život slušamo jedne te iste laži.
Te riječi mi u ove sitne sate kao bubnjevi odjekuju
glavom..."Sve će biti dobro."..."Sve će biti dobro."

Ali nije,stvarno nije dobro...naprotiv,kao da nam je
cijeli život posložen da ne bude dobro.
I ako nam je dobro,nevolja je odmah tu,sa samo
jednim ciljem...da ne bude dobro...
A što ako je,kao što nasljeđujemo plave oči
ili kovrčavu kosu,u ljudskome genomu da mu
sve ide na krivo?
Što ako je patnja pri začeću utkana u nas?
A tragedija je,s obzirom na neminovnost kraja
života,pravo stečeno rođenjem?
A što ako se jedne večeri,kao što je ova,dok ste
u toplini svoga doma,i kada ga najmanje očekujete
sranje jednostavno dogodi?
A sranja se događaju,svakodnevno...meni,tebi,nama...

Danas je u stravičnoj i tragičnoj nesreći u Kaštel
Gomilici,u naletu teretnog vlaka,u nevinoj
dječjoj igri,pri kobnom pretrčavanju pruge
život izgubila nesretna petogodišnja djevojčica.
 
Imao sam dobru namjeru pisati o nečemu vedrom,
možda koju o radosti i ljubavi ali riječi ne dobivaju
smisao.Ne noćas.
I ovoga trena sve moje misli putuju obitelji nesretne
djevojčice ,čiju tugu i boli dijelim i osječam.
Zato,dragi moji...noćas nisam dobro.Uopće.
Zapravo...biti ću brutalno iskren pa ću priznati da
mi noćas nešto nedostaje.

Ono što sam iznenada i iskreno zavolio,osmijeh koji
bih sada volio vidjeti na njenom licu,ruku koju bih
volio joj dotaknuti...no,noćas oko mene samo
tišina i mrak pričaju prstima.

I što imam ja od toga?
I što,zapravo,bilo tko od nas ima od tih silnih tuga
i nesretnih ljubavi ,i što imamo od toga da živimo
u sjećanjima i prošlostima i ne krenemo dalje u život?

Ali evo,samo za kraj,da ne bude baš sve u crnom
tonu,reći ću vam u što ja zaista vjerujem...

Sada dok i ja ovdje u ove sitne sate pišem ovaj
tekst,i sada dok netko oplakuje svoje najmilije,
i dok vi čitate ovaj tekst-netko je sa nama.
Uz nas.
Netko tko nam je spreman pomoći,tko će nas
podići,tko nas je spreman zadržati,oprostiti
nam,poljubiti nas,trpjeti nas,nositi nas,tugovati
nas,voljeti nas.

Mi ga samo moramo prepoznati.
I ne,roditelji i djedovi moji...i ne mora sve biti
u redu,ali u jedno sam apsolutno siguran.
Nisam sam.Dok je tebe.
Znam da čitaš.Znam da se pitaš.
goranmarjanovic @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25796
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.