Blog
četvrtak, listopad 20, 2016
 

Stigao je negdje iza podneva,tik poslije ručka,
i odmah je pogledao je prema klupici u parku a lice
mu se razvuklo u osmijeh kada je uočio da je prazna.

I evo ga,danas,dvadeset godina kasnije,na mjestu
gdje je sve i počelo,udobno zavaljen na toj maloj,
trošnoj i oronuloj drvenoj klupici.
Mjestu gdje je za njih dvoje sve postalo jasnije
i gdje je po prvi puta zaista shvatio značenje riječi-voljeti.

Sječanja ga vode na njihove prve dodire prstima,
njihove
prve zagrljaje,prve poljupce i prve poglede
ispod obrva.
Kao i svi Draženovi koševi kojima je prošlost lagano
dodavala centimetre tako i njegova prošlost sve više
uljepšava njihove susrete,njihova šaputanja i poljupce.
Dok je stranac tako sjedeći prebirao po svome životu,
kopajući po svojim sječanjima,iznenada se,isprva tiho,
pa sve glasnije iz njegovih usta začula melodija:

"...you're my downfall
    you're my muse
    my worst distraction
    my rhythm and blues..."

Ponavljao je stranac svoju pjesmu,tu u parku,okružen
samo svojim sječanjima,ponavljao ju je poput nekakve
brojalice i zvučala je poput najljepše arije.
Pjesma je privukla gdjekojega prolaznika koji je prolazio
parkom i dok su neki netremice i blijedo zurili u njega
hrabriji su radosno razvili lice u osmijeh i stidljivo su
ga pogledavali.
Gledali su ga kao da su svjedoci nečega važnoga,
nečega što će moći ispričati svojima kada stignu
tamo gdje su pošli,svojim muževima,suprugama,
svojim majkama
i očevima.

A stranac?
Iznenada je zašutio,pa pogledom punim ljubavi otpratio
suzu što mu se kao gruda snijega skotrljala niz obraz,
a onda se isto tako,iznenada,ustao i u gotovo grobnoj
tišini nekamo uputio kamenim pločama kroz park
glave čvrsto pribijene na prsa.

I gotovo bih se mogao okladiti da ga ni sve pjesme
svijeta,niti najljepše žene grada pod Sljemenom ne bi
natjerale da zastane.

Niti ne osvrćući se,samo je na tren bacio pogled
u maglovito nebo dok su prve kapi krupne jesenje
kiše močile njegov obraz i brisale dokaze tuge sa
njegova naboranog lica.


Dok je stranac polagano nestajao u magli mogao
bih se zakleti da se kroz izmaglicu čuo njegov glas,
glas koji je pjevušio njemu poznati refren:

"...you're my end and my
          beginning
    ewen when i lose
          i'm winning..."

Na klupici na kojoj je stranac sjedio,ležao je,prije
ostavljen nego zaboravljen,jedan ljiljan.


                               THE END
 

goranmarjanovic @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.