Blog
subota, svibanj 16, 2015

Ušla je u trgovinu koji trenutak poslije mene.
Obasjana suncem unijela je sa sobom dašak vjetra koji mi
je rashladio vrat i izazvao trnce na rukama.
Imala je na sebi kratke traper hlače koje su bile
odrezane u kućnoj radinosti,usku crnu majicu bez rukava
koja je bila pripijena uz njezino ne premršavo tijelo
i ispod nje je izvirivao plastični grudnjak koji je nekako
pridržavao njene grudi koje su žudile za slobodom.
Njen uski vrat još je više dolazio do izražaja pošto joj
je crna kosa bila čvrsto svezana u rep nekom jarko
crvenom gumicom koju je lijepo uparila sa crvenkastom
ogrlicom koja je ukrašavala njen vrat.
Prišla je škrinji za sladoled i pokušala ju je otvoriti.
Vukla je ali nije mogla...škrinja je bila stara i bilo ju je
nemoguće otvoriti ako prije toga nisi pritisnuo vrata prema
dolje sa drugom rukom.
Držeći Pepsi u ruci prišao sam škrinji i pomogao sam joj
otvoriti vrata dok je ona zakoračila korak unazad.
"Hvala ti",rekla je milozvučno dok je posezala za Snjeguljicom.
"Molim",rekao sam kao stidljivi sedmogodišnjak.
"Prvi put sam tu,nisam znala.."
"Ma sve...ovaj,ja...",rekoh ja.
"Ja sam Zrinka:"
"Goran",rekao sam."Goran."
"Dva imena..super Gorane Gorane!"
"Ma ne....samo,ovaj,Goran."
"Ahaaa",reče ona i nasmije se od uha do uha.
"Vidimo se u školi idući mjesec ,ha?"
"Da,da...mislim...koji si razred,škole?"
"Sedmi.""Ti?"
"S...Šesti."
"Bokiććć!"
"Bok,Zrinka..."
Izašla je....
Stopalom sam prebacio nožice bicikla,sjeo na njega i
krenuo prema kući neprestano razmišljajući o Zrinki.
Dok sam se približavao domu osjetio sam onaj nemir
kojega danas,sa odmakom od gotovo tri desetljeća,
slobodno mogu pripisati zaljubljenosti.
U otvorenoj garaži susjed je radio na svome starom Tomosu,
dok je u susjednom dvorištu djevojka iz dva razreda više,
u crnim trapericama s nogavicama zavijenim do pola lista,
stajala s grabljama i skupljala tek pokošenu travu na jednu
hrpu,štiteći oči od jarkog podnevnog sunca dlanom.
Prijateljeva mama mi je mahnula dok je u drugoj ruci
držala šalicu kave.
Damir je igrao košarku sa tatom i narančasta lopta se je
upravo vrtjela po sivom rubu koša.
Bila je subota popodne.Vrijeme velike dosade u gradu.
Prva polovica osmog mjeseca.
Osijetio sam kako mi se negdje duboko u grudima javljaju
misli koji me vračaju dvadesetak minuta u prošlost,na susret
u onoj trgovini.
Na križu na vrhu kapelice jednom je graknula vrana i smirila
se.Prekrižih se kao i uvijek na ovome mjestu.
Damir je kriknuo jer je postigao koš,vrana je uplašeno poletjela
u zrak,odnekud se začuo smijeh.
Kimnuo sam u smijeru trgovine i krenuo u svoje dvorište.
Jedva čekam novu školsku godinu.


goranmarjanovic @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.