Blog
utorak, siječanj 19, 2016

Ne znam više uživati u napisanoj riječi.
Ne znam više uživati u pročitanoj riječi.
Riječi...postojane ili nepostojane,bilo utipkane
ii napisane,glasne ili nijeme,ne stvaraju razliku
u mojem ophođenju prema njima i jednako su
tretirane.
Sjedim sada ispred gotovo praznog ekrana i ne
vidim dosljednost u svojim redosljedima slaganja.
Tek po neku riječ,odbačenu,zaboravljenu,vadim
iz ovog ofucanog rukava i jedva ih prebacujem
na ekran ispred sebe.
Što mi se dogodilo?
Osječam mnogo toga i ne osječam ništa.
Kao da nosim kišobran na sunčan ljetni bez i jednog
tamnog oblaka na horizontu.
Na jedan distanciran način,kao da gledam kroz oči
neznanca,osječam tugu zbog sebe i tugu zbog
neznanca i njegovog pogleda na svijet.
Na neki egzotičan a pomalo i morbidan način,mozak
mi dopušta da budem i osoba koja gleda i osoba
koju gledam.I ne sviđa mi se što vidim oko sebe.
Nijem,sijedim na fotelji u mraku.
Izgubljene riječi traže svoj izlaz.
Pomišljam da uzmem one tablete iz ladice i da odem.
Kao da bi netko i primjetio.
Trebao bih iskapiti onu bocu Aberloura i popeti se
na krov.
Trebao bih izači u dvorište i leći na travu,i čekati.
Možda me onda pronađu.I svi bi bili sretni.

Te izgubljene riječi skrivene su iza zavjesa zabluda.
Pomišljah režirati vlastito samoubojstvo,ostaviti
otvorena vrata,bočicu tableta na stolu i praznu bocu
kraj ugašenog mobitela s kojega bih joj tek poslao
oproštajnu poruku,vjerovatno viberom.
A zatim....zatim bih otputovao u svijet...
Daleko od svih,daleko od svega....tražio bih nove
riječi,novu nadu i novi početak.

Već sam pospan...zijevam...
O svemu bih trebao razmišljati ujutro...ipak je jutro
pametnije od večeri,govore stari.
Kada sam bio mali,govorili su mi da kada nešto želim
reći odbrojim do deset pa tek onda to i izgovorim.
Trebali su mi reći i za nuspojave.
Šutjeli su.
Bez riječi.






goranmarjanovic @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.