Blog
subota, rujan 7, 2013


Ne znam kada smo prestali više niti ne govoriti.
Čini mi se da se više ne dodiruju niti naše dvije
četkice za zube.A previše se toga ima za reći.
Kao da smo izgubljeni u gustoj mračnoj šumi
i bešumno osluškujemo zvukove oko sebe.
Kao u onome mome lanjskom snu,kada sam na
naše opće zgražanje hodao javnim trgom samo
u donjem rublju.Samo što više ne osječam niti
nelagodu.Samo stojim,tamo pod onim masivnim
satom,dok hladni sjeverac puše oko mene i
osječam tek ravnodušnost i sjetu.
I to je ono najgore...ima ljepote u pomisli na
tebe ali ja sam postao toliko opor na nju da
sam i ja iznenađen time.
Negdje pod ovom plavom kupolom,negdje u
nekom gradu bez boje, ti vjerovatno noćas spavaš,
možda nemirno sanjaš,možda siluetu kuće koja
se pojavljuje pred tobom i možda,samo možda,
prođe ti kroz misli,kroz san,kao trzaj tijela,tek
misao da je dom mjesto iz kojega se ne bježi.
I nalet vjetra koji si u tome trenu osijetila neka
ti skrati hladna jutra i duge noći dok se uspinješ
putem do kuće i vidiš debele zastore na prozorima.
Vrata su zaključana,ključ si zagubila.
Između poriva i dodira,dolaziš polako sebi.
Ono što si osjetila bio je tek hladan povjetarac,
ili možda duh samog doma,koji se nakratko
uznemirio zbog neželjenog gosta pred kućnim
pragom,ali zaista je prestar da bude iznenađen
postupcima,nastalima iz jaza između onoga
što zamišljamo,onoga što želimo i onoga
što stvaramo.
Nadam se da je ovo zadnji ključ kojega si zagubila
prije nego što shvatiš da se tvoj život sastoji
od sigurne luke i nježnosti,ali mu nedostaje
onaj suptilni a tako potreban dio.

Život je potraga za njim.

Kada ga nađemo,imamo ključ.

                                                             Zbogom


goranmarjanovic @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.