Blog
utorak, listopad 11, 2016
 

Ponekada se uhvati u razmišljanju kako mladost
brzo poleti.
Kao da je jučer bio mlad,zdrav,nepogrbljen,naspavan
i čitavih cipela,a evo,okreneš se i došla je starost.
Dok hoda gradskim periferijama u ofucanim cipelama
različitih vezica razmišlja o tome kako je uopće
završio u ovome limbu?
Grozničavo tražeći barem donekle suho i čisto
mjesto gdje će na nekoliko sati prileći i gdje ga neće
ometati psi lutalice i narkomani sječanje ga vodi
u topli dom,uvijek punu peć na drva,čistu posteljinu,
psa koji se zalijepio za njegovu nogu i čašu vina
u ruci....

Sječanja...ako su to uopće njegova sječanja.

Sve više priča sam sa sobom...zaboravlja...možda
je i topli dom bila samo neka nedavno pročitana
priča iz starih novina kojima je umotao orahe koje
je nedavno pokupio ispod nekog stabla.

Nekada je imao obitelj.
Nekada je i volio.
Jednom.
Neki su pomrli...neki ga se danas srame,ne poznaju ga.
Okreću glavu.
On im olakšava,ne želi nikome biti na teret.
Ponosan je na nečaka...prije par godina je čuo
da radi negdje vani.
Ponos.
Vražji ponos,pomisli.
Negdje treba prespavati.
Nije još prehladno,dok ne nabavi kaput bit će sasvim
dovoljna i ova košulja.

Par sati.Biti će dovoljno.
U zoru mora krenuti...treba naći hranu,zaliha je
gotovo pa nestala.
Pinklec na rame i put pod noge,u vlak ne može jer
ga ne puštaju.
Izdržati će valjda i cipele...moraju...još ovu zimu.
Običan dan u...limbu.

Bez brige,ljudi...
Neće vam smetati.Nećete ga niti primjetiti.
Brojati u statistici.
On je nevidljivi čovjek.





goranmarjanovic @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.