Blog
petak, ožujak 1, 2013
Trzajuća nit uznemirenosti,metafizičko uže
za preskakanje,plešući konac poremećenosti,
moji današnji nasmiješeni obrazi seizmograf su
mojih unutrašnjih stanja i ne samo da se rumene
i smiješe nego i govore što mislim,dopuštaju
okolini besplatan ulazak na izložbu mojih misli.
Smiješe mi se i oči i usta i tijelo ali obrazi su mi
danas instrument komunikacije i čak iako govore
jezikom tišine njihovo migoljenje i titranje i laiku
je lako shvatljivo poput pronađene poruke u boci.
Desert na torti moga unutarnjeg mira neki su
skriveni osmijesi,dodiri u tami,iskrenosti bez riječi,
i te radosti pojačane vedrinom neba nad mojim
gradom samo su dodatna kreacija objektiva iz kojega
promatram buđenja života.

Počinjem se buditi...kao medo nakon zimskog sna,
svemir se lagano vraća u već zaboravljeni prvobitni
red i život počinje poprimati one lijepe dugine obrise.
Kao da onaj stari zimski Ja više ne postoji,skinuh sa
sebe onu staru oronulu kožu koja se već počela cufati
po rubovima i ljuštiti od želje za ljepotom i toplinom
na njoj te oblačim na sebe onu novu,uredno posloženu
u ormaru starih uspomena i stavljam je na sebe.
Sada sam netko drugi i koliko god sličim onom starom
Ja ponovno sam stvoren,potpuno promijenjen,novi
sam čovjek.Osmijeh mi postaje veći,sjajniji,zadovoljan
sam licem koje vidim u ogledalu.Kroz maleni prozor
koji gleda na zapad na lice mi padaju prvi sunčani
vjesnici proljeća dok mi misli plove ne tako daleko,
ne tako blizu.


goranmarjanovic @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25796
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.