Blog
petak, studeni 16, 2012
Zasigurno se nikada nisi penjala po krovu i namještala
digitalnu antenu.Da bi dobila kristalno čistu sliku trebaš
savršeno točno namjestiti signal i vertikalno i horizontalno.
Tu ne može i ne smije biti pogreške.
Tek jedan stupanj,milimetar,odstupanja i slika ne bude čista.
Tako je i u životu.Iskreno mislim da čovjek nema samo
jednu srodnu dušu,zločesto kradem tvoje riječi.
Kao i uvijek,slažem se sa tobom.
Prije nekoliko godina mama me je zamolila da joj
uplatim neke novce u nekoj poslovnici jedne
velike hrvatske banke.
Otišao sam u jednu poslovnicu u širom centru grada...
žena je pozvala moj broj...i "strefilo" me je...u tih
par minuta savršeno smo "kliknuli",baš kao namještena
slika,susret na sjecištu naših horizontala i vertikala.
Riječi su same izlazile,nismo skidali oči jedno sa
drugoga,pričali smo kao da se znamo cijeli život...
I uplatio sam novce...i ni danas mi nije jasno zašto sam
bio toliki magarac pa je nisam pozvao,tražio da se
upoznamo.Dugo mi je bilo krivo,jedan put sam dolazio
tamo ne bih li ju vidio ali nisam...čak joj nisam saznao
niti ime,znam-i ona je to osjetila,čekala je da je
pozovem...da je barem bila hrabrija od kukavice...
Ali opet,možda tada ne bih upoznao tebe...

Sada ću ti priznati nešto što sam čuvao kao svoju
malu tajnu...
Posao me svakoga dana vodi da prolazim trgom
Kralja Tomislava...znaš ga,onaj trg iza samog
Tomislavovog kipa tik naslonjenog na Glavni kolodvor.
Tamo je onaj veliki zeleni park,predivno uređen,sa onim
klupicama i vodopadom.Postoje tamo i one dvije drvene
klupice čija su se leđa okrenula Tomislavu,možda
dvadesetak metara udaljene.U poslijepodnevnim satima
sam Tomislav svojom veličinom stvara im lijepu zaštitu
od sunca...sjediti na njima je sigurno zaista prelijepo...
I tako,ja rođen i odrastao u ovome gradu a nikada
nisam sjeo na te dvije klupice i predahnuo,odmorio se
i guštao na njima.
Nije da nisam imao prilika ili vremena ali oduvijek sam
maštao samo o jednome-da sjednem na te klupice sa
nekim odista posebnim.Da sjednemo,dotičemo se
rukama,popijemo po gutljaj vode iz bočice i
gledamo u beskraj.
A svijet kraj mene...
To mora biti sa nekim posebnim.
Znam,sada ćeš pomisliti,pa bilo je Gorane posebnih...ti
znaš,i je...ali uvijek mi je falio onaj mali korak da
budem apsolutno siguran da to želim sa njom.
Zamijenjivao sam Tomislava Opatijom,večerima na
Griču i jutrima na Sardiniji ali nikada onom klupicom
na Tomislavcu.
Možda sutra,možda za šest mjeseci,za šest ili šezdeset
godina,ma neka bude i zadnjeg dana moga života ali ja
ću kad-tad sa nekim meni odista posebnim sjesti na tu
klupicu,pogledati ju,uzeti njen dlan u svoju ruku
primaknuti ga svojim usnama,poljubiti ga i biti ću
savršeno sretan kraj nje.
Znaš da hoću.
Do tada znaj,ona klupica je prazna...
goranmarjanovic @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.