Blog
četvrtak, kolovoz 30, 2012
Od čega bih mogao biti ovako nikakav,umoran,strgan?
Pa tek sam se ovaj tjedan i vratio sa odmora na posao,
a osjećam se kao da me je pregazio teretnjak...
baš sam bezvoljan,bez poleta,
kao da gubim volju,ambiciju za dohvatiti i postići nešto više,
bolje,biti sretniji,uspiješniji...
A kao i da gubim nadu,uvjerenje da vrijedim i mogu bolje,
mogu više,mogu jače,nadu koja se u meni gubi kao krhotina
stakla u nozi...dok se god nalazi
u mesu,boli,pri svakom koraku koji čovjek napravi...ali kada se izvuče...
kraće vrijeme još će,doduše,krvariti...i trebati će neko
vrijeme dok sve to ne zaraste...
ali na kraju-bar čovjek može hodati.


Taj proces neki nazivaju i žalost.

I možda sam i ja,uživo i nesvjesno,postao sudionik tog kolopeta događanja
bez prava glasa u donošenju odluka.


Zaboga...pa ja to uopće nisam niti osjetio,primjetio
niti nešto poduzeo.


A imam za to i dobar razlog.

Gosp. Jack Danijels i gosp. Mato Antunović  bili su
moji bliski prijatelji s kojima sam se proteklih
dana intenzivno i ugodno družio pa ne vidjeh
ono očito...


Prazan sam bez tebe...tek sjena onog velikog djetinjastog tipa...

Lagano mi već nedostaješ...teško je,znam da znaš...

"Vidimo se"...rekla si...

Jedva čekam...da razbijem ovu tugu.

Bez tebe...samo nju grlim...


goranmarjanovic @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.