Blog
ponedjeljak, ožujak 25, 2013
Koliko sam čuo,Ivanu je posljednju vidjela
susjeda koja ju je te večeri pozdravila dok je
izlazila iz automobila noseći stvari kupljene u
obližnjem supermarketu.Samo joj je nehajno tek
mahnula rukama noseći u njima otežane velike
crvene vrečice ukrašene blještavim logotipom.
Susjeda je rekla susjedi kako se već mračilo i kako
ju nije "baš najbolje" vidjela i razabrala.
Ivana je oduvijek bila tiha i mirna,pomalo je se
sječam iz osnovne škole,bili smo suprotni razred
iste generacije.Uvijek se držala nekako postrani
i njie pripadala nikakvim klanovima niti
grupicama,odvojena od cura,neprimjetna za
dečke,tek netko čiji i dolazak i odlazak mnoštvo
djece niti ne registrira.
Susjeda mi je pričala da je na spavanje išla dosta
rano,gosti joj nisu baš niti dolazili,a kako je prije
gotovo godinu dana ostala bez posla u jednom
frizerskom salonu negdje na Knežiji jedini izlasci
iz kuće bili su joj vezani za odlazak po osnovne
namirnice i šetnje po obližnjem nasipu.
                           *****
Nitko ne zna gdje je nestala niti kako je nestala.
Njezine tenisice i cipele ostale su u ormariću za
obuću,njeni dokumenti su nađeni u torbici na
noćnom ormariću a sportska trenirka u koju je
bila obućena kada ju je vidjela susjeda ostala je
lagano prebačena preko stolice u dnevnom
boravku.Na stolu je ostala napola popijena šalica
zelenoga čaja a u frižideru su pronađeni zamotani
komadi piletine koji su čekali da budu pojedeni.
                             *****
Pokušavao sam se pomalo prisjetiti Ivane a nisam
bio jediniLjudi koji su sa nama išli u školu ostali su
zbunjeni ili se nisu mogli prisjetiti te smeđokose
bucke iz 8b iako nitko nije dvojio da je stvarno išla
sa nama u školu.
Sječam se kako sam jednoga ljeta,izlazeći iz reda
neke trgovine,u prolazu vidio neko tek napola
poznato lice.Prepoznah ju ali sam odavno zaboravio
kako se zove.Vidio sam ju kako stoji na početku
prolaza u samoposluživanju,ili je to bio red u
drogeriji,nebitno,a zamijetio sam ju tako da ju niti
ne pogledam,kao da primjetiš prijateljevu staru
ujnu.Da smo se i susreli pogledima,kimnuo bih
glavom i produžio bih dalje misleći na nešto
sasvim stoto.Zapravo,Ivana i ja,nikada niti nismo
bili prijatelji,tek dvoje dvoje djece koje je dijelilo
isti školski prostor i isto susjedstvo.
                           *****
Nakon Ivaninog nestanka čuo sam od prijatelja
za njenog bivšeg dečka,Andriju.Zadnji puta ju je
vidio prije 3 mjeseca."Bili smo skupa 6 mjeseci,
bila je fina cura...pretiha...krhka...ostala je bez
posla...umorio me njen pesimizam.Otkantao sam
ju...nisam se želio gnjavit sa time."
                         *****
Nikome nije bilo jasno gdje je nestala.
Policija je isto zbunjena,nema nikakvih tragova,
vrata su zaključana iznutra,dokumenti i nešto
novca u novčaniku.
Mučile su me dvije pomisli:Otmica i bijeg.
Prvu sam hipotezu,iako ne sa sigurnošću,odbacio
kada i policija.U kući osim njenih nisu pronađeni
ničiji otisci niti tragovi.Vrata i prozori su zaključani
iznutra.Ideja bijega mi se činila puno veselija.
Žena je odlučila prekinuti ovaj samački,mirni
svakodnevni život i jednostavno otići daleko od
svega što ju ovdje pritišće i ostaviti sve što ju veže
za stari život.Raskinuti sve veze.Cinik u meni je
pomislio kako neće daleko stići bez svoje kreditne
kartice a i 195 kuna u novčaniku...a opet,možda je
imala nekakvu staru zalihu i spremljene novce koje
je čuvala baš za bijeg.
                               *****
A onda,nekakvih dva tjedna kasnije,načuvši priču
na ulici,kojoj je Ivana bila glavna tema,shvatih sve.

Ivana Ivanović nije nestala iznenada kako smo svi
mi mislili...nego je nestajala postupno,kroz sve
godine svoga usamljeničkoga života.Sve ove godine
koje je provela skrivena u kutu,u zavjetrini naših
pogleda i interesa,u njoj je vjerovatno stvorilo
dovoljno snažnu volju,odlučnost,za taj korak.
Ako je istina ono što sam jednom pročitao,da
postojimo tako što kod drugih stvaramo dojam
o sebi,onda se Ivana sa pravom osječala sve
manjom,sve sitnijom,sve blijeđom.
Osječala se kao slučajni prolaznik,kojega u gužvi,
na ulici,trknemo ramenom i bez gledanja u njega
u njegove oči,niti registriramo,samo nešto
polusvjesno kažemo sebi u bradu i produžimo
dalje,svojim poslom,niti ne pogledavši ga.
A Ivana nije jedina.
U rana jutra na našim ulicama,ponekada ih
ugledamo,te Ivane Ivanović.Obore nam pogled,
iščeznu u tami dok prolaze još ne osvjetljenim
našim ulicama,voze se našim tramvajima,našim
autobusima.Ponekada mi se učini da su to samo
sjenke koje hodaju po našim zidinama i našim
pročeljima.Dugačke i sive.I upravu u trenutku
kada im nešto poželiš reći,sjenke nestanu i ostane
samo tama.Sjenke su postale svjesne da ih svijetlo
ne primjećuje.Postale su prozirne.Nevidljive.
Zato se više ne možemo smatrati nevinima,mi
koji ne primjećujemo,tihi svjedoci nestajanja,
propadanja,iščeznuća.
I ja sam suučesnik u ovome zločinu.
Ovo shvatite kao moje priznanje krivnje.



goranmarjanovic @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.