Blog
subota, travanj 26, 2014
 

Možda je preteška riječ reći da sam dignuo ruke
od košarke,hrvatske košarke,ali je vrlo blizu istini.
Svi porazi proteklih dvadesetak godina,razočarenja
i neuspijesi kako na klupskom tako i reprezentativnom
planu gurnuli su ovu predivnu igru na same rubove
i moga zanimanja.
"Šamaranje mrtvog" govorili su mi nebrojeno puta
moji znanci sa istočne strane Drine,uz onaj,zapravo
najbolniji,podcijenjivajući osmijeh uz dozu sažaljenja.
Pa ipak,uhvatio sam se u četvratak i petak navečer
kako skačem po kući,urlam,lupam šakom po fotelji,
znojim se,čupam ovo malo kose uz košarkaše Cibone
i Cedevite.................i iskreno,priznajem javno,zasuzile
su mi oči od ponosa i sreće zbog njihovih pobijeda
usred Beograda.

A onda upalim internet,čitam forume,stižu razni pozivi,
razne poruke,slušam komentare i shvačam koliko su
zapravo te pobijede značile ljudima.
Negdje iza svih tih "šamaranja mrtvaca",utapanja u boli
zbog raznoraznih Kecmana,Bodiroga i Lamonica negdje
je bila začahurena,ranjena,ali živa hrvatska košarka.

Naši klubovi su krenuli u Beograd na,kako prenose srpski
portali "predigru večitom derbiju" a sutra će igrati
hrvatsko finale usred Beograda......

Iskreno,nisam davao gotovo nikakve šanse niti Cedeviti
a napose Ciboni ali pobijede koje su oboje izvojevali
na užarenom terenu protiv mnogo jačih,bogatijih
protivnika vračaju mi vjeru u kraljicu igara.

Povod ovome članku još je jednom potvrđena spoznaja,
da kao i u životu, za uspijeh nije uvijek presudan novac,
kemija je ta koja je najvažnija u cijeloj priči.

Kada vidiš da slabija momčad,bez novca,sa brdom
raznih blokada i problema igrački razbija na gostujućem
terenu bogatiju,moćniju i snažniju momčad  onda
je to ono što ruši sve "ograde" nas koji smo rasli uz
Draženovu Cibonu i koji smo željni vračanja stare
slave hrvatske košarke.

Gubitnici postaju pobijednici.

Očito je,sada valjda svima,da za uspijeh u sportu i nisu
nužni toliki preplačeni stranci prosječne kvalitete
koji koračaju po terenima diljem lijepe naše koliko
je bitnije zajedništvo,žrtvovanje za suigrača,,pogođena
kemija,želja za uspijehom recesiji unatoč,želja koja
živi u našem sportom a isplivala je na površinu protekla
dva dana kao dokaz da hrvatski sport može biti bez
novca ali nikada se neće predati.

Ovim putem želim iskreno čestitati košarkašima
Cibone i Cedevite na sjajnim pobijedama koje su
me učile iznimno,iznimno ponosnim i sretnim.
Bravo dečki!

A oni znanci,tamo preko Drine---učutali....Sealed







goranmarjanovic @ 14:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.