Blog
ponedjeljak, travanj 21, 2014

Po svemu je to bila sasvim obična zgrada,zgrada kakvih
je u srednjim osamdesetima bilo na stotine,izvana
sivkasta,prepuna izlitoga betona po njenim pročeljima,
sa starim drvenim prozorima velikog formata koji su
postajali njezine oči,prozorima bez zavjesa i ruke koja
bi ih redovito čistila.
Služila je kao skladište lokalnom Superkonzumu ali djeca
su sa vremenom saznala da je njen gornji kat počeo
prokišnjavati i da je ispražnjen od silnih stvari i kutija.
S vremenom je gornji kat postao idealno mjesto za
njihova skloništa,tajne sastanke,ljubavi...
Mnogi poljubci ondje su razmijenjeni,mnoge ljubavi
ondje su započinjale,mnoge završavale...tamo,u toj
oronuloj zgradi,razmijenjivane su prve nježnosti,
dočekivane su prve zajedničke zore na rubovima grada.
Danas mi kroz izmaglicu proviruju dječja lica,na tren,
zadržavaju se,nestaju...lica svih onih dječaka i onih
djevojčica koji su se preko onih betonskih stepenica,
preskakajući silne kutije i pazeći da ih ne pomjeraju,
uspinjali ka potkrovlju zgrade taržeći svoje trenutke
mira,nježnosti,ljubavi.
Pitam se gdje su danas?
Gdje je Duško?Marjan,Andreas,Tomislav...gdje je Ivana,
Martina,gdje je Natalija,Marija...?Sječaju li se tih naših
stepenica,zatitra li im srce ako prođu kraj te oronule zgrade koja je danas obrasla u silni korov i u sebi nosi
davne uspomene na naše mladenačke ljubavi'
Imamo li neke nove,svoje,zgrade?Živimo li neke nove
ljubavi...više ili manje iskrenije od onih gdje je sve
započinjalo?Jesmo li se i mi promijenili kao što se
promijenila i "naša" zgrada...ostarili...ili smo ostali isti
oni,nesputani,klinci kakvi smo bili dok smo razmijenjivali
prve nježnosti,prva-volim te...?

Ili je to samo bio početak?
Tek tren u životu,vrijeme odrastanja.Sitnica.
Jer kada dođe proljeće i snijeg se topi pahulju po
pahulju,i možda sam samo danas svjedok koji se prisječa
lanjskoga snijega.
Dok prolazim kraj oronule betonske zgrade,izbitih
prozora,zgrade koju je danas preuzelo šipražje i psi lutalice koji u njenoj utrobi pronalaze svoje utočište,
shvačam da sam,još uvijek,u duši,onaj isti mršavi klinac,
nemirnog i sramežljivog koraka kakav sam bio i dok
sam se,držeći Ivaninu ruku,penjao tim betonskim
stepenicama kasnih osamdesetih,tu na samim rubovima
Zagreba grada.
   
    Još sam uvijek onaj isti
    što je poljubce od tebe krao
    koje pamti koje voli
    i korake do tebe broji.....
goranmarjanovic @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.