Blog
nedjelja, listopad 26, 2014
 

Ponekada je razmišljao o onome što se dogodilo taj dan.
U noćima poput ove često mu je na um padala
pomisao da je pogriješio što je svoje tajne toliko
dugo čuvao u sebi.
Te misli su mu slamale razum,sa dolaskom jutra
postajale su sve snažnije i ružnije,i kao valjkom
su lomile zaborav koji je gajio u sebi.
Vraćale su mu sječanje na jutro poslije.
Maja je sjedila na rubu kreveta,gladila mu obraz
i u tišini ga je gledala u oči.
Toliko toga u životu nam se svodi na ono što je
ostalo neizrečeno,na pasivnost,prazninu i tišinu
koje u kriznim trenutcima pobijeđuju hrabrost.
U njenim očima gorijelo je jedva primjetno svijetlo.
Zagledao se je u njene oči.
Nikada ne bi povjerovao da nije vidio na vlastite
oči kako se to granitno lice može topiti.
Izašli su na pospane zagrebačke ulice.
Tišina je bila tako prodorna da ju niti zavijanje
pasa nije moglo nadglasati.
Posljednji puta su se poljubili,tamo na samom
uglu Bauerove i Laginjine.
Gledao je za njom sve dok nije izašla na Vlašku
i zašla iza ugla zgrade.
Tada se i on okrenuo i nastavio hodati ulicom.
Jer što drugo da i jedno od nas učini?





goranmarjanovic @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.