Blog
petak, siječanj 18, 2013
Ponekada zaista zapanjuje koliko čovjek
zapravo zna o svemu a ne zna ništa o sebi
samome.
Izumio je strojeve,svemirske brodove,klonirao
je i ovcu,našao je način da mrtvi organi rade
u zdravome tijelu,imamo i bespilotne letjelice
i vozimo se brzinom svjetlosti...izumio je i
pojačivače želja,lijekove za ublažavanje boli,
čak je i napravio da gluhi danas čuju,slijepi
gledaju...i sve je to napravio ali još uvijek
nije pronašao načina spojiti dvije srodne duše.

Kao da su se poznavali čitavu vječnost,kao da je ovaj
život samo još jedan u nizu u kojemu se opet susreću.
Kada su se ugledali odmah su se povezali,nježnost i
iskrenost  između njih tekla je potocima.
Ta...iako već odavna nisu djeca njihovi susreti su
odisali dječjom radošću,tim tako nježnim i iskrenim
veseljem.Uzbuđenje njihove bliskosti odnosi mu
sječanje do one male uličice na zagrebačkom Jarunu
gdje su se prvi puta sreli i trenutka kada su kao djeca
ostavili tragove u tek izlitom komadu asfalta tik do
tržnice.
Život ih je razdvojio,ona živi svoj sretni ovozemaljski
život prepun ljubavi i pažnje a i on se ne tuži na ono
što sam ima na zemlji...čine se sretni,oboje...
I jesu...koliko god ih misli,dodiri i nježnosti vode kao
vjetar ka drugima,još uvijek ih miris pokošene trave
usred ljeta odvodi do sječanja njihova prvog poljupca,
na njihove usne ih podsječaju okusi crvene naranče na
ljubljenim usnama,na njihove dodire ih podsječaju
najnježniji sateni u njihovim sobama i svaki cvrkut
slavuja na putevima kojima prolaze podsječaju ih na
njihove zagrljaje,na njihovo "ljubavi"..."moja"...
Oboje žive u ovozemaljskom paradoksu,znaju da su
nečiji a i znaju da ako nisu skupa onda su ničiji...
znaju da ljube,da su ljubljeni a nesretni su...



I oboje danas dok prolaze gradom sa sjetom u srcu
razmišljaju o onome drugome,dok prolaze onom
njihovom ulicom zastanu,jedva primjetno,kod
komada pločnika gdje su jednoga četvrtka Ona i On
kleknuli na hladnu zemlju i gdje je njihova ljubav
odoljevala ovozemaljskim preprekama.
A tamo se još uvijek vide tragovi umoćenih prstiju
u friški beton i hladnoći ovoga svijeta prkose
napisane najistinitije i najjednostavnije riječi koje su
njih dvoje znali,imali,imaju...
Njihova imena,datum i ove riječi:Volim te zauvijek...
Do nekoga sljedećeg vremena.
Do sljedećeg susreta.


goranmarjanovic @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25796
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.