Blog
ponedjeljak, listopad 14, 2013
Svojim maglovito ledenim dahom sumrak se,kao
nevidljivi neprijatelj,sve dublje upletao u uske ulice
Zagreba grada.Dok se tjeskoba uvlačila u svaku
njegovu poru a bol neopisivo snažno parala njegovu
utrobu, gradska svjetla gubila su odlučujuću
bitku sa tamom,tamom koja ga je večeras nekako
jače nego inače,uvlačila duboko u svoju bezličnost.


Vrući zrak izbačen iz njegovih usta brzo se gubio
u širini gornjogradskih ulica,možda baš tražeći
one pamtljive sokake,skrivene pod sjenama krovova
gdje je nekada osječao toplinu njenih uzdaha.
Dublje pod kožom,u žilama i vreloj krvi koja je
usporeno kolala njegovim iscrpljenim tijelom
osjećao je zebnju,uskovitlanu čežnju i snažne
valove samoće.
Bila je hladna,hladnija od zebnje koju osječa pod
nezaštičenim prstima,hladna koliko hladan može
biti pogled žene koja više ne voli.
U tom prostoru i vremenu u kojem ni prostor
ni vrijeme nisu bitni,prebirao je po krhotinama
svoga života upijajući mirise i sječanja na one
vrele ljetne noći kada se na mekoći njenih
poljubaca zahvaljivao višim silama koje su ju
njemu poslale.
U tome trenu,zarobljen u tom vlastitom limbu,
zajeca toliko silno da mu je srce jednostavna
prepuklo.Gornjogradski psi počeli su zavijati
a golubovi se u jatu stadoše seliti pod mirnije
krovove.
Trup mu se strese,pluća se stisnu i zgrče,ruke
mu zadrhtoše dok mu se hladan znoj krene
spuštati niz kralježnicu.
Baš kad se duša,svjesna spoznaje da je izgubila
svoju drugu polovicu,stade razdvajati od vlastita
tijela.
goranmarjanovic @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25796
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.