Blog
nedjelja, kolovoz 12, 2012
Ne znam kada smo krenuli putem prema dolje.

Onoga dana kada si me prvi puta častila komplimentima da sam razmažen,djetinjast i nerazumljiv ili onoga dana kada sam dotaknuo tvoj dlan a ti si ustuknula i refleksno ga privukla k sebi ili onoga jutra kada si prvi puta oborila pogled.

Dugo već,predugo,nisam komplimentirao tvojoj ljepoti,tvome osmijehu,tvojim rukama koje i danas jednako volim kao i prvoga dana,nisam ti darovao stručak cvijeća,čokoladu...a i nisam siguran da li znaš koliko i sada to želim.Ali nisam siguran da to želiš i ti.

Ti to znaš,oduvijek sam najviše volio razgovore sa tobom,to je oduvijek bio moj opijum,a danas ne pamtim kada smo zbilja istinski razgovarali bez tabua i predrasuda.

I ne znam što se s nama danas dešava i nije mi žao trenutaka vlastite patnje,patnje s tobom i patnje bez tebe,svoje ožiljke i tako nosim poput ratnih odličja,znam da je za oboje cijena slobode visoka,visoka poput cijene ropstva,jedino joj je različitost što se plača s osmijehom,čak i kada osmijeh prate suze.

Tvoj čarobni osmijeh mi i danas raspolovi srce kao široke ruke koje nam žele dobrodošlicu ili nam govore zbogom.Te dvije geste mogu se činiti iste-ovisi samo s koje se strane nađemo.

Ne želim ih birati.

goranmarjanovic @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.