Blog
petak, svibanj 1, 2015

U noćima poput ove,noćima prožetim kapljicom
alkohola previše,tišinom zagrebačkih ulica i sječanja
koja me privuku sebi,dok na tv-u Arsen svira na novom
blještavom Boesendorferu,prisječam se kako sam se
i ja osječao blještavo i ushićeno dok si svojim prstima pritiskala
gole note moga klavira,dok su se vani spuštale prve magle,
padajući niz zelene zagrebačke kotline.
Ljubav se poigravala sa kožom svih prisutnih.
U sebi nosim to "prokletstvo" da se i danas sječam
kada i kako je sve započelo.
Pamtim mirise sviježe pečenih kestena koji su se širili ulicom,bakicu
sa štapom koja je prelazila zebru na semaforu,kazaljke koje su se
preklopile kod broja 2 na velikom satu,tamo nasuprot ceste,gdje ću
te za koji tren ugledati.Bila si lijepa kao princeza.

Razmišljam o trenutku kada smo "mi" "nestali".
Ne mogu ga se sjetiti,njega ne,negdje smo putem ispali,
kao teret koji je na autocesti ispao u vožnji.
Sada,sa odmakom,mislim da je to bio jedan poduži
period u pitanju,teklo je polako ali neminovno.
Vrijeme zamagli sve.
Rijeka nas odnese na druge obale.
Ni ne pričamo više,jer usnuli smo davno.
"Od gotovog veresija",pričali su stari.
Danas neka druga "svira",note su slične,baš kao što
je slična i melodičnost.
Slična.
U pozadini Arsen izlazi na bis...
"...završit ću kao Howard Hughes
    zatvoriti srce/
    zatvoriti vrata/
    općiti sa životom/
    preko advokata..."





goranmarjanovic @ 00:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.