Blog - rujan 2016
ponedjeljak, rujan 12, 2016
 

Rođen sam divnog proljetnog dvanaestog dana onog
davnog četvrtog mjeseca prije par desetljeća.
Grad je u to doba,po pričanju,bio okupan suncem
a lagani je povjetarac nosio njegovim ulicama mirise
tek propupalih cvijetova i zelenih livada.

Sječanje me danas vuče u ono doba kada me je grijala
ta toplina i na odrastanje na njegovim ulicama.
Grad tada nije imao jezera i šetnice,tek skrivene šljunčare,
mjesta gdje smo mi,mulci,skupljali neopravdane sate
i "zarađivali" svoje udarce ravnalom po otvorenom dlanu.
Tada još nije niti bilo mosta,tik do naših kuća,pa smo
na drugu stranu rijeke odlazili skelom bacajući kamenje
u rijeku i brojeći žabice.

S mojim prvim sječanjem asfaltirane su naše ceste,uređen
je park,nikli su i koševi na igralištu uz školu a uređena je
i šetnica,mjesto gdje sam zaljubljeno,i poskrivečki,
promatrao jednu Renatu.

Moj grad su i tada,baš kao i danas,nastanjivali ljudi
obuzeti maštanjima o boljoj sutrašnjici,o neostvarenim
željama i u svim tim planovima dani su prolazili i polako
su se pretvarali u život.

I sva ta sjećanja na te dane,na to vrijeme,danas mi se
čine kao nešto nestvarno,nešto odsanjano i neopipljivo.
Jedino što mi je opipljivo je trenutak kada nam je u kuću
ušao prvi televizor u boji...tamo koncem osamdesetih...
cijeli svijet je bio moj...iščekivanje nogometne utakmice
i zelene trave na našem Funaiu trajno mi se urezalo u
sječanje.

Moj prvi dodir sa odrastanjem bila je velika grupa
ljudi u crnom koja je došla na karmine u kuću susjeda
tek pedesetak metara od nas.
Niti danas mu neznam ime.
Roditelji su ga zvali "Heroj".Valjda priča ima neke
veze sa WWII.
Ja samo pamtim njegovo veliko dvorište prepuno
kokoši i njegov jutarnji ritual ispijanja sirovog jajeta
nakon što je na vrhu probušio rupicu.

Uskoro su došli i dječji strahovi koji se sa odrastanjem
neumitno rode.
Ogromna betonska kugla koja me proganja u velikoj
betonskoj sobi bez vrata i prozora uspijela je napraviti
da nebrojene zore dočekam budan.
To mi je bila dobra priprema,iako se tada nije tako činilo,
za moje ljubavne jade u budućnosti.
(Netko ironičan bi ovdje mogao povuči paralelu između
noćnih mora i ljubavi...)

U tim razmacima između strahova,želja i snova provodio
sam dane rastajući i trudio sam se zaboraviti sve što
se zaboraviti moglo...jer te život baš to i najbolje ući...
kako zaboraviti.

Vrlo brzo sam počeo oponašati odrasle,bio sam baš
onakav kakav nisam..prva cigareta iza škole,krađe
Badelovog konjaka u lokalnom Unikonzumu,opijanja
u društvu,markiranja,razbijanja svijetla na banderama...
Sve se samo naštukava...počneš učiti kako lagati,kako
se dodvoravati,kako izgubiti povjerenje,kako učiniti sve
samo ne ono ispravno.
Jer to je uvijek najteže.
Vrlo brzo završiš i školovanje,punoljetan si odrastao,ali
i dalje sakupljaš nepotrebne podatke,juriš materijalno,
ako treba i preko "leševa" a zaboravljaš prave vrijednosti,
sreću,male sitnice,obično laku noć,zagrljaj,poruku...

Valjda do jednom.
Staneš i kažeš sam sebi..čekaj...možda...ako...

No...to je već tema neke druge priče.
Vrijeme je da stanem.

goranmarjanovic @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.