Blog - rujan 2013
petak, rujan 27, 2013
Vrtlog nedovršenih misli koje su mu se zavrtile
u glavi u trenu kada je prošla suprotnom stranom
kolnika isparile  su se jednakom brzinom kojom
su se i rojile u njoj.
Mnogo je razloga zbog kojih mu je ovaj iznenadni
susret pogledima prizivao i nelagodu i ugodu.
Činjenica što je u zadnje vrijeme pri pomisli
na nju osječao tugu stvarale su mu nelagodu.
Osječaj ugode energično si je otresao sa ramena.
A nekada,ne tako davno,taj osječaj mu je 
predstavljao prvenstveno zadovoljstvo,a ne breme.
Prošli su dani u kojima se je vraški trudio da ne misli
na nju,prepun bojazni da bi neki slučajni susret
sa njom mogao u njemu probuditi onu staru strast,
i ljubav,koju je gajio prema njoj a koju je njezina
tamna strana samo ugasila,dovoljno da vatra ne
bukti ali nedovoljno da ugasi još jedva tinjajući
žar ispod hrpe pepela.
I sada,u ovo nevrijeme,dok je nakon velikog truda
prepunog unutarnjih borbi sa samim sobom
pronašao snagu da prevaziđe boli koje mu je
ona zadala,u njemu su se pojavile opravdane sumnje
i osnovani strahovi da će ga ovaj slučajni susret
vratiti na početak i sav trud koji je uložio u skupljanje
krhotina svoga života učiniti nesvrsishodnim.
U jednome trenu ga je obuzela misao da spusti
pogled i pravi se da ju ne vidi ali je učinio suprotno
i nasmiješio joj se od srca,onako kao nekada.
Jer ipak-volio ju je ne tako davno.
Sa željom da ju danas netko voli više nego što
ju je ikada volio on,nastavio je šetnju sunčanom
stranom ulice svjestan činjenice da žara još uvijek
ima ali da je on taj koji kontrolira kisik.

goranmarjanovic @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, rujan 17, 2013
Da,moje predivne dame...vama kojima je to,
zbog tko zna kojih razloga,iznenađenje...

Idem vam ja u teretanu.

Sve koje ste mi govorile da za to nema
apsolutno nikakvoga razloga,a ima vas
mnogo takvih...želim i moram obavijestiti
da ovaj savršeni "stroj" ipak treba i održavati
kako bi svi bili zadovoljni (...ljeni).

Nikako ne želim da prethodna rečenica
zvuči kao da je "stroj" neodržavan (naprotiv o.a.),
nego sam jednostavna shvatio da moram
misliti na budućnost.

Neću vas sada gnjaviti pričama o svim onim
silnim pretrčanim kilometrima,o stotinama i
stotinama podignutih kilograma,pričama o litrama
znoja koje se
slijevaju niz moje snažno i oblikovano
tijelo,pričama o bicepsima,tricepsima i inim psima...
nego sam samo poželio podijeliti sa vama jedno
svoje malo zapažanje.

Imam tu obavezu da se uvijek moram,na moju
veliku žalost,presvlačiti u muškoj svlačionici .
Jasno mi je to kada sam na nogometu ali sada
mi je pomalo i krivo...naime....
Primjetih već i prije mjesec-dva,a i danas, da se
muški posjetitelji teretane uglavnom nakon
vježbanja ne istuširaju.
Mislim,ono....istrče se,dižu utege i sve to,a onda
uđu u svlačionicu,presvuču se nabrzaka i gotovi su.
Sve skupa 3 minute...(ak su stalno takvi,sorry cure.)
U ovih dva-tri mjeseca primjetio sam jedva
nekoliko slučajeva u kojima se muškarci uredno
srede prije nego izađu na ulicu.
Primjerice danas...kada sam krenuo pod tuš,
krenuo je još jedan dječaćić od cca. 25 godina ali
uredno u gačicama.

OVDJE ŽELIM,I MORAM,NAGLASITI ČINJENICU
DA SVATKO IMA SVOJ OGRAĐENI TUŠ I DA
KUPANJE NIJE ZAJEDNIČKO.

Ok sve ja to kužim...ali ja se svaki puta uredno
presvučem,istuširam i onda izađem na ulicu.
Mislim...jasno mi je da se ja nemam čega sramiti
(baš naprotiv,moje dame) i da je,možda,nekim
muškarcima neugodno  presvlačiti se u muškom
društvu a vrlo lako moguće napose kraj mene ali
mislim da je tuširanje ipak neka nužnost.
Nego...
Da mi je na tren zaviriti u svlačionicu kraj naše...ahh.
Da vidim kako to riješavaju dame.

No...to je neka druga tema.



goranmarjanovic @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
petak, rujan 13, 2013
Zadnji puta kada se čuo sa Katarinom čestitali
su si Božić.Tada je još živjela u jednom malom
gradiću udaljenom pedesetak kilometara od Zagreba.
Ima tome tome danas već cijelo desetljeće.
Preko nekih njihovih tadašnjih zajedničkih
prijatelja načuo je da je otišla,zajedno sa mužem
i njihovo dvoje djece živjeti u Kanadu,ali i da je
muža ostavila preko bare i navodno se vratila
u Hrvatsku.Nije mu bilo niti u primisli da će ju
noćas susresti ovdje,tisućama kilometara daleko,
u malom zagrebačkom kafiću u širem centru
Zagreba gdje je došao "liječiti" svoju mamurnost
novim količinama alkohola.
Jedino mjesto u kafiću koje je bilo slobodno bilo
je za šankom kraj nje i njezinog partnera tako da
se i nije imalo drugih opcija nego im prići.
Kada joj se približavao vidio je koliko se
promijenila,prvo je pomislio na igru svijetla i
sjene ali kada je došao do nje znao je da je u pravu.
Koža,koja joj je nekada bila tamna i čvrsta sada
je očito poblijedila i omlohavila a kosa koja joj je
uvijek stajala uspravno,bila postojana,sada joj
se  beživotno spuštala niz blijedo lice.
Kada ga je primjetila njeni upali obrazi razvukli
su se u neki jedva primjetni ukiseljeni osmijeh.
Tada su se rukovali i upoznala ga je sa Steveom,
njenim "prijateljem" koji mu se srdačno nacerio.
Započeli su razgovor uz rundu koju su,na njegovu
radost oni pozvali, i Katarina je brzo i poprilično
nepovezano govorila o stotinu nebitnih stvari
uopće mu ne dajući priliku da postavi pitanja koja
su se u tim trenutcima i sama nametala.
Zatim mu je naširoko pričala o svojim planovima
za budućnost,ali on u njenim tamnim očima više
nije vidio onaj žar zbog kojega ju je zavolio,a one
njezine ruke koje su uvijek žustro gestikulirale
sada su bile izborane,apatične i mirne.
U jednome trenutku učinilo mu se da joj je na
samome rubu očiju vidio suzu ali već  je bio u
sebe nalio toliko viskija da to nije mogao sa
sigurnošću ustvrditi.
U nekom trenutku Steve  joj je nešto šapnuo u
desno uho,otrgnuo se iz njezina zagrljaja te se
kiselo nasmiješio njihovom drugu te krenuo
laganim korakom prema izlazu.
Njih dvoje su ostali sjediti za šankom,u tim oblacima
dima,zgužvanim kutijama cigareta i naslagama
krhotina čaša sve dok im ljutiti konobar nije odlučno
pokazao put prema izlazu.
Nije sasvim jasno tko je zapravo koga pridržavao
dok su izlazili van niti tko je od njih dvoje dao
ideju da prespavaju u obližnjem hotelu.
Na kocu su završili u obližnjoj Astoriji i nakon što
su u hipu slistili otužno mali minibar bacili su se
na krevet.
Polusvjestan svoje  muškosti neuspiješno ju je
pokušao skinuti i poševiti,ali bilo je prekasno.
On je bio nemoćan a ona je već stavila glavu pod
jastuk i počela plakati.Okrenuo se  na drugu stranu
i stavio drugi jastuk preko glave.Oboje su brzo
utonuli u san.
Kada se probudio muškarac se potiho iskrao iz sobe,
otišao do recepcije podmiriti račun te se tramvajem
uputio u kafić koji se otvara prije ostalih sličnih
rupa.Sjedio je ondje,ispijajući dupli pelinkovac,
dok mu je utrobu parala pomisao je prekasno za sve.



goranmarjanovic @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, rujan 7, 2013


Ne znam kada smo prestali više niti ne govoriti.
Čini mi se da se više ne dodiruju niti naše dvije
četkice za zube.A previše se toga ima za reći.
Kao da smo izgubljeni u gustoj mračnoj šumi
i bešumno osluškujemo zvukove oko sebe.
Kao u onome mome lanjskom snu,kada sam na
naše opće zgražanje hodao javnim trgom samo
u donjem rublju.Samo što više ne osječam niti
nelagodu.Samo stojim,tamo pod onim masivnim
satom,dok hladni sjeverac puše oko mene i
osječam tek ravnodušnost i sjetu.
I to je ono najgore...ima ljepote u pomisli na
tebe ali ja sam postao toliko opor na nju da
sam i ja iznenađen time.
Negdje pod ovom plavom kupolom,negdje u
nekom gradu bez boje, ti vjerovatno noćas spavaš,
možda nemirno sanjaš,možda siluetu kuće koja
se pojavljuje pred tobom i možda,samo možda,
prođe ti kroz misli,kroz san,kao trzaj tijela,tek
misao da je dom mjesto iz kojega se ne bježi.
I nalet vjetra koji si u tome trenu osijetila neka
ti skrati hladna jutra i duge noći dok se uspinješ
putem do kuće i vidiš debele zastore na prozorima.
Vrata su zaključana,ključ si zagubila.
Između poriva i dodira,dolaziš polako sebi.
Ono što si osjetila bio je tek hladan povjetarac,
ili možda duh samog doma,koji se nakratko
uznemirio zbog neželjenog gosta pred kućnim
pragom,ali zaista je prestar da bude iznenađen
postupcima,nastalima iz jaza između onoga
što zamišljamo,onoga što želimo i onoga
što stvaramo.
Nadam se da je ovo zadnji ključ kojega si zagubila
prije nego što shvatiš da se tvoj život sastoji
od sigurne luke i nježnosti,ali mu nedostaje
onaj suptilni a tako potreban dio.

Život je potraga za njim.

Kada ga nađemo,imamo ključ.

                                                             Zbogom


goranmarjanovic @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 1, 2013
Na glavnoj Hvarskoj šetnici tanka sjena oblaka
lagano je zaklanjala popodnevno sunce.Plaža se
počela prazniti i poveća rijeka ljudi izlazila je na
šetnicu,preplanuli prenabildani muškarci gegava
hoda,djevojke u tangama i odrezanim trapericama,
nemoguće lijepe kupaćice silikonskih oblina,
istetovirani dječaci i curice sa skupim nakitom po
sebi.Mladi i lijepi,i   barem prema vani-uspiješni.
Hvar sa svojim malim ali popularnim hotelima,
jednostavnim ali preskupim restoranima upravo
je u ovim danima prepun ljudi svih nacija i boja.
Raznorazne nabrijane mašine tiskale su se kroz
mnoštvo,a njihovi snažni motori nestrpljivo
su brujali dok su njihovi čelavi vlasnici u skupim
naočalama kroz zatamnjena stakla gledali
i na mnoštvo i na pločnik.

Mislio je na Ivanu.
Prisjetio se kako su njih dvoje na putovanju kroz
Italiju zastali u Rimu.Bila je isto špica sezone
i nisu mogli naći niti jednu slobodnu sobu koju bi
njihov mali budget mogao podnijeti.Zato su torbe
ostavili u ormariću na  autobusnom kolodvoru
i krenuli su u lagane šetnje gradom.
Promatrali su ljude koji su hodali centrom,
sve jednako lijepe i bogate,skupocijene nabrijane
automobile i žene prebogato okićene nakitom.
Nakon cjelodnevnog hodanja umor ih je slomio.
Na kraju su bili toliko znojni da su se morali negdje
okupati.Rimska fontana u sumrak bila je idealna
destinacija.
Sjetio se kako je bio naslonjen na neki zidić dok
ju je gledao kako je majicu ovlaš svezala oko
bokova dok je ulazila u prohladnu vodu.
Usporeno je rakopčavala bluzu ne čineći to svjesno
niti sa ciljom da ga zavodi unatoč njegovim
pogledima.Jednostavno se svlačila.
Bila je tako lijepa da je osječao neopisivu ugodu.
Razmišljao je kako prije nije shvačao njenu plahost
i zašto je majicu i gačice svlačila tek kada je bila
ispod pokrivača i zašto se zamatala u ručnik dok
je izlazila ispod tuša.
Sada je shvačao...nije se htijela razgolititi,bilo joj
je važno da prvo izgrade povjerenje,neku njihovu
osobnu prisnost koja će je opustiti.
Zato je ovo svlačenje bilo drugačije...dok se
svlačila pogledala ga je i namignula mu je,kao da
mu svojom obnaženošću želi pokazati koliko je
zapravo ranjiva i koliko mu vjeruje.
Crvenim vrškom usana oblizala je usne,podignula
glavu i zaklopila oči.Oboje su se nasmijali.
Poslije su ručali u nekom ugodnom restoranu
i zagrljeni gledali zalazak sunca.

Uvijek kada bi pomislio na Ivanu sječanje
ga je vodilo do toga ljeta,sve je bilo tako snažno,
jako i intezivno a danas je lako tvrditi da je razlog
tomu rastanak koji kao da je visio u zraku.
U kasnu jesen te iste godine otišao je u vojsku
a Ivana je još prije Nove godine otišla u London
tražeći zaposlenje.
Nikad se nije vratila.
Nikad se više nisu čuli.

Tek vrelina ljeta nosi sječanje na jednu ljubav
koju oboje nikada neće zaboraviti.



goranmarjanovic @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.