Blog - rujan 2012
nedjelja, rujan 30, 2012
Kada sam još kao golobradi tinejđer zamišljao
savršenu ženu osim što sam ju zamišljao (koja
koincidencija) kao crnokosu ljepoticu smeđih
očiju za izgubiti se u njima,želio sam da i ona
voli ovu zemlju,ovaj grad,toplinu ovoga svijeta
kao što volim i ja...
Da više od svega novca i materijalnoga osmijeh
joj na lice izvlači zadovoljstvo doručka u krevetu,
jutarnji mirisi pokošenih livada i cvrkuti ptica
u rana jutra...
Spavali bi pod sazviježđem ovna dok bi lagani
zapadni povjetarac zanosio njeno tijelo
i pokrivao njenu meni rasprostitu dušu...
Njene strasti bi bile moje strasti,njene tuge
moje tuge,moji snovi i radosti njeni snovi
i radosti...
Naša ljubav bi bila kao stihovi one poznate
ljubavne pjesme i riječi te pjesme bile bi
naša svakodnevnica...
Želio sam da na suprotnim krajevima svijeta
osjećamo kada je ono drugo tužno,bolesno,
sretno,sijetno...
Želio sam da ona razumije moj uvrnuti smisao
za crni humor...da si dovršavamo rečenice...

Kako bi rekao kapetan iz nikada pražaljenog
Fireflaya:"We have done impossible and that
makes us mighty".

I danas,i dok ovo pišem,mi je velika enigma
kako ju je uspio osvojiti i šarmirati ovako
nekordiriran i bajkovit tip...

I što da vam kažem...imam dokaz da ako
u životu,umijetnosti ili bilo čemu drugome
nađete nešto što zaista vijedi,nešto od ljubavi
i za ljubav satkano,nešto uzajamno stvoreno,
to će biti pamćeno...
Možda će to pamtiti i cijeniti samo malen broj
ljudi,no pamtiti će to sa žarom.
I voljeti će vječno.
Ja hoću...tek toliko da znaš...


goranmarjanovic @ 01:25 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 23, 2012
Mislio sam prvobitno napisati koji redak o ljubavi,
sreći,radosti,o životu i svim onim ljiepim stvarima
koje nas usrećuju i život čine-životom.
Znate,stvarno za sebe ne mogu reći da sam
satkan od tuge ili bola...bilo je toga ali eto.
Preživio.
Živi se,zdrav sam,kraj mene je ONA,otplačujem
kredit u eurima,radim i za taj rad primam i plaću.
Premalu.
Ali svaki mjesec.
Ako to treba naglasiti.A očito,treba.
I zaželjeh pisati o suncu,a moram o tami.

Na ovaj post me ponukao televizijski prilog
koji mi nikako ne izlazi iz glave.
Radnici Diokija (ime je samo mijenja) su nakon
devet (9) mjeseci dobili svoje zarađene plaće!!!
Njihova radost pri izlazku iz banaka,nakon provjera
na bankomatima,može se mjeriti sa radošću
afričkog djeteta kada u rukicu dobije koricu kruha.
Ja jednostavno moram pitati svijet...

Pa gdje mi živimo???
Kakva je ovo zemlja???
Zar su ljudi ,moji prijatelji,za ovo ginuli???
Ljudi doslovno plaču od sreće jer su,napokon,
dobili svoj zarađeni novac!
Zar pokretač ovoga svijeta i društva nije parola
RADI I ZARADI?
Biti ću iskren...crvenim se na što je spala ova
zemlja...u dvadesetak godina od ponosa do stida.
Imam dosta prijatelja izvan granica naše zemlje
i slušajući njih o životu u Finskoj,Njemačkoj,
Islandu,Australiji ja smo šutim i u sebi se sramim.

Ova zemlja je postala mjesto iskrivljenih vrijednosti.
Koliko se god običan i normalan čovjek borio
protiv toga i dalje gubi bitku.
Ali ovaj narod je u genima pobjednički,neminovno
je...dobit će i ovu bitku...

SVIM MALIM,OBESPRAVLJENIM,TUŽNIM,SAMIM,
NESRETNIM LJUDIMA,LJUDIMA BEZ POSLA,LJUDIMA
BEZ PLAĆE,LJUDIMA SA POSLOM A BEZ PLAĆE...
SAMO MOGU I OSJEČAM POTREBU REĆI-VI STE
PONOS HRVATSKE...

Ničija nije do zore gorijela...


goranmarjanovic @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2012
Ovih dana sam završio sa gledanjem šeste
sezone televizijske serije "Dexter",ovo nije niti
vrijeme niti mijesto za priču o radnji i o svemu
onome o čemu serija u svojih gotovo osamdesetak
epizoda uopće govori,ali, u ovoj sezoni je glavni
"negativac" (ironično,s obzirom na glavnog junaka)
tzv. "Ubojica sudnjeg dana".

On,negativac,duboko vjeruje,živjeći u ovome svijetu
i gledajući svijet oko sebe,da svijet,i čovjećanstvo
srljaju u propast i da je apokalipsa neminovnost.
Da vam ne prepričavam radnju i ubijam volju
za gledanjem serijala,samo ću vam reći da glavni
negativac uz slijepo vjerovanje u Bibliju ubija
ljude u pokušajima ispiranja ljudskih grijeha.

I evo,onda otvorim dnevni tisak...nećak i ujna
u zatvoru zbog ubojstva,sin ubio oca,ubijena
cijela obitelj,pljačke,paleži,razbojstva...
Dnevno u svijetu,ako me sjećanje dobro služi,
biva ubijeno u raznoraznim razbojstvima oko
desetak tisuća ljudi...
A statistiku drastično povećavaju ratovi,Irak,
Sirija,Afganistan...
Krv,krv,krv...zlo...mrtvi,gladni,žedni,bosi...

Bože,pa kuda ide ovaj svijet?

Pa gdje je tu uopće prostor za jednu običnu,
ljudsku,normalnu ljubav?
Čuje li se uopće ljubav?
Ima li tu mjesta za nju?

Možda smo stvarno na putu prema dolje...

Možda nam treba,kao na filmu,nekakav super junak
da nas izvuće iz ovoga gliba.

Ne znam kako vama,ali meni "Dexter" izgleda
kao svijetlo na kraju tunela...


goranmarjanovic @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, rujan 15, 2012
Ležeći u krevetu,svjestan ironije pokušaja da
svjesno izgubi svijest,on se u mislima vraćao
njihovom zadnjem susretu,prije nego što mu
misao nestane i prepusti mjesto novoj.
On nikada nije mislio da je rođen pod sretnom
zvijezdom.
Nakon svih nedaća,nevolja,nepravdi,bolesti,
nesretnih ljubavi vrijednih spomena i onih
koje to nisu,pomalo niti sam nije još u potpunosti
svjestan činjenice da je njezin ulazak u njegov
život napokon donesao sunce pod njegove prozore.
Sada,dok je nema ovdje kraj njega,misli mu
odlutaše do nje.
Još osjeća onaj zavodljivi miris njene kose,opojni
miris njenog parfema,njen topli pogled na sebi.
Njen široki,čarobni,osmijeh koji mu otvara rajska
vrata neba i toplina njenog dodira koja svaki put
obujmi njegovo srce,nikada mu nisu dali niti
vremena,niti prostora,da joj tiho kaže koliko
mu ona zapravo znači.
A znači mu sve,ona to osjeća.
Njezina blizina mu je nasušno potrebna,kao suhoj
slavonskoj ravnici kiša...bez nje on je tek napuštena
stara dječja igračka koja skuplja prašinu u staroj
kartonskoj kutiji gore na tavanu.
Kada je sa njom,prošlost mu postaje nečitka ali mu
je zato sutrašnjica sasvim nova priča,i sada ju
iščitava-puna je radosti.
Kada se probudi,on prvo pomisli na nju...kada radi,
kada jede,diše,misli na nju...dok ide spavati,misli
na nju...dok spava,sanja nju.
I dok ju nije upoznao,mislio je,ja nisam rođen
pod sretnom zvijezdom.
A rođen je.
Visoko gore,na nebu,sjaji njihova zvijezda,a dolje
na zemlji,kraj njega,njegov je anđeo.
Ona zna,ona je njegov anđeo.
Svakom čovjeku-jedan.
Njegov...tu je,nadohvat ruke...
goranmarjanovic @ 17:09 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 10, 2012
Sjećam se,bilo je to negdje sredinom osamdesetih.
Sjedili smo u krugu na sredini livade i nakon nogometa
slušali starijeg dečka koji nam je pametovao o curama
i o nogometu.Sjećam se,zvao se Darko.
U jednome trenutku misli su mi odlutale od njegove
priče i gledajući Darka razmišljao sam kako je taj tip,
taj dečko,zapravo već dosta star...pa ima cijelih 25 god.
Bože...i ja ću 2000 god. imati toliko...ali gdje je to od
mene,to je stvarno daleka budućnost.


Prije par mjeseci,netom nakon što sam izašao ispod
tuša,u igri svjetlosti i sjena u kupaonici,sasvim slučajno
sam primjetio da imam jednu sijedu dlaku na prsima.
Naravno,to sam razglasio i zaista smo se ismijali na
moj račun...


Jučer ujutro,za vrijeme jutarnjeg rituala u istoj,dok
sam češljao ovu svoju pročelavu glavu,primjetio sam
da iznad lijevog uha imam jednu tanku sijedu vlas kose.


I eto,kako kažu-došla maca na vratanca...starim ja...
ne znam,ako postoji trenutak kada čovjek osjeti
i primjeti da je prešao onu tanku granicu,opnu,
između mladosti i nekakvih srednjih godina-moj je
trenutak bio jučer.


Iskreno...danas sam baš dosta o tome razmišljao...
mislim što me uskoro čeka...sada će me djeca
oslovljavati sa"striček"...pomagati mi nositi stvari
do auta...ustajati mi u tramvaju...
Stvarno lupetam...bit će da je neka kriza srednjih godina.


P.S.

Ako slučajno vidite,negdje po širem području Zagreba
krupnog,pročelavog tipa,izblajhane kose(ili onoga što
je od nje ostalo),sa rinčicom u uhu(ili ne daj Bože,u
nosu),kako vozi kabriolet i preglasno sluša Gagu,
narodnjake ili ono što već mladi slušaju,dok obilazi
i vozi oko zagrebačkih fakulteta i gimnazija i nabacuje
se(uglavnom neuspiješno)studenticama,molim vas
lijepo-ne zovite policiju...zovite ludnicu...


goranmarjanovic @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
subota, rujan 8, 2012
Evo,nakupila su se i prošla dva mjeseca kako
sam ovdje na ovome blogu...stvarno mi se čini,
zahvaljujući Vama-mojim virtualnim prijateljima
da je to vrijeme proletjelo...


I zaista-a ovo nije floskula-želim Vam se zahvaliti.
Na čitanju.Vi i ja imamo nešto zajedničko,jer čitanje
i pisanje su samotne i ako hoćete,intimne djelatnosti.
Vi ste mi dali najdragocjeniji dar koji posjedujete,svoje
životno vrijeme.
Stvarno dosta vremena...i nije floskula.VELIKA Vam
hvala na tome...


Neko vrijeme sam razmišljao-pa zašto i ja ne pišem pod
nekim nickom ali,priznati ću Vam,ne da mi se gnjaviti...
takav sam kakav sam i eto...drago mi je što se i u ovoj
našoj maloj virtuali nekome to sviđa...


Želio bih posebno pozdraviti sve Vas čije nickove ovdje
neću ponavljati i nabrajati...sve Vas čije pisanje u  meni
budi one lijepe emocije i radosti koje su mi ponekada
i neopisive i neobjašnjive...sve Vas čije blogove sa
veseljem posjećujem i sa radošću čitam...siguran
sam,prepoznati će te se u ovim riječima...


Naravno,pozdrav i onima koji su i koji će blogeri tek postati,
pa eto,da ne budem  niti ja više ovdje najmlađi-po stažu naravno.


Lijep pozdrav i ugodan Vam vikend.








goranmarjanovic @ 12:50 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 2, 2012
Zvoni mi telefon.
Prepoznajem ton tvoga poziva i,kao i uvijek,
osmijeh mi prođe preko lica.Žuri ti se na posao,već
lagano i kasniš a Citroen je otkazao poslušnost,pa
ostavljam ljenčarenje i krećem po tebe.
U autu smo.Sjedim za upravljačem "pola auta" kako
si rekla,a ti si kraj mene,na suvozačevom mjestu.
Krenuli smo u banku i vozimo se puno više od potrebnih
desetak minuta vožnje do cilja.
Auto mi juri prebrzo,a ja nikako ne mogu ubaciti mjenjač
u nižu brzinu...lagano me hvata panika koju ti,srećom,
ne primječuješ.Iako mi uporno govoriš da usporim-ne mogu.
Srećom,cesta je ravna.Bez zavoja,skretanja.Bez semafora.
Bez ljudi.Nigdje nema raskršća.Tu i tamo bi u suprotnom
smjeru prošlo neko vozilo tako da nismo dolazili
u opasne situacije.
Nakon puno vremena zabrinuto te pitam,nismo li već trebali
doći do banke.Ti samo slegneš ramenima.Uz tu brzinu,već
bi došli do Splita,pomislim,ali prešutim da ne stvaram paniku.
Više nema ni vozila na cesti,niti ljudi...i što je čudno,postaje
sve mračnije,što se dalje vozimo sve je manje svjetlosti
na nebu i na ulici.Cesta se sve više zgušnjava,bojim se da
ne zapnemo za rub kolnika,na kraju više nema niti rasvjete,
niti zvijezda,niti mjeseca a s obje strane ceste prati nas tamna i gusta šuma.
Pritišćem kočnicu ali auto mi samo ubrzava,čak i na tvome
uvijek nasmijanom licu primječujem zabrinutost.Uzela si
autokartu u ruku ali ne možeš pronaći ovu ulicu.
Odjedanput si viknula: "Tamo je svjetlost,tamo!!!"Pokazuješ
mi u daljinu.I stvarno je tamo,što smo joj se više približavali
svjetlost je bila vidljivija.
"Bit će sve u redu;" umirivali smo jedno drugo..."stići ćemo".
Već osječam kako mi strah teče kroz vene,uplašen sam...ne
zbog sebe,zbog tebe.
Vozimo se kroz šumu a onda,slutio sam ga,osjetim užas.
Sve sam prepoznao,shvatio...znao sam kakvo je to "svjetlo"
i da smo pogriješili.
Oboje smo pogledali kroz bočne prozore...na rubovima uske
ceste nisu stajala nikakva stabla.Nije stajalo ništa.Samo crna,
ledena,duboka i beskonačna voda koja je po malo svjetlucala
na površini.Preplavio me je hladan znoj,čvrsto sam ti stisnuo
ruku.
Svo vrijeme vozili smo se drvenim mostićem preko vode,
pogledao sam na kilometražu i vidio da brojčanik
ne radi a auto je bio do vrha napunjen gorivom.
Jurili smo  ususret svjetlima koja označavaju
kraj mostića a ja i dalje nisam mogao usporiti.
Niti auto niti upravljač me više nisu slušali,auto je preuzelo
kontrolu nad nama.Krajičkom oka sam vidio strah u tvojim
očima...ja sam glumio smirenost a srce mi je iskakalo iz grudi.
Odvojili smo se od mostića i preletjeli nekoliko visokih valova,
dok se auto nije počelo naginjati prema dolje.
Neposredno prije udara u vodu,perifernim vidom
pogledah iza nas.Nisam vidio ništa.
Praznina,mračna i zlokobna.More je progutalo mostić.
Udarili smo u beskonačno more i nekako sam se našao izvan
auta,u hladnoj,mračnoj vodi...pri mome pokušaju da isplivam
na površinu,shvatih,da je kora površine mora okovana
debelim ledom.Ostajem bez daha,
plivam,lupam po ledu i grozničavo
tražim izlaz,ali izlaza nema.Znam da je gotovo,znam...ali
ja jedino razmišljam da li si se ti spasila.
Odjednom,u ledenu vodu,tik do mene...prodire
najljepša i najnježnija ruka koju sam
ikada vidio,dotaknuo,osjetio...hvatam ju čvrsto...
Moj spas...
Tvoja ruka...
BUDIM SE...




goranmarjanovic @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.