Blog - kolovoz 2017
petak, kolovoz 25, 2017
Slučajnom namjerniku ova će se priča činiti kao još
samo jedna priča o ljubavi,priča na koju je nabasao
na raznoraznim stranicama,knjigama i kavama,priča
bezbroj puta ispričana samo sa drugim glumcima,sporednim
i glavnim,još jedna "bajka"sa predvidljivim krajem.
Vjerujte,nije.

Ovo je priča o ljubavi sa velim P,bajka sa velikim B,ljubav
koja nema svoj početak,niti svoj kraj.
Velika ljubav koja je iza sebe ostavila dane i noći ispunjene
čežnjom,radošću,tugom,more suza,sretnih i onih drugih,
bezbroj neizgovorenih riječi i bezbroj pogleda koje zamijenjuju
sve ikada izgovorene.

O toj ljubavi mogle bi se pisati najljepše balade,najtužnije i
najsretnije arije ali ljubav,bliskost,ipak je bila prekratka.
Zaljubila se,voljela,otišla ali ju nikada nije zaboravila.

A bila je,baš po svemu,toliko drugačija.Toliko obična i jednako
toliko neobična.
Samo rijetki znaju kakva je to ljubav kada netko drugi završava
tvoje rečenice,kada isto mislite,kada zajedno dišete.
Kada je bol tvoja,bol njegova a suza njegova suza tvoja.

Osjetila je na svojoj koži svu tu silnu sreću i svu tu tugu i
vješto ih je prikrivala.
Bila je nasmijana ali ne i sretna,nitko nije znao kakve se bitke
vode u njoj samoj.
"Naći ćeš ti nekoga tko te onako pravo voli" govorili su joj ljudi,
iako je samo ona znala da ju tako netko već voli i da nikada
neće niti prestati.
Voli i ona njega,iako to vješto skriva od ljudi,nikome ne priča
o tome jer to je njezina najstrože čuvana tajna.

Nekada i sama,kada joj dođu crne misli,pomisli da je sve uzalud
i da je za njenu sreću prekasno,ali to ju brzo prođe,jer u dubini
svoga srca nikada neće prestati vjerovati da njihova priča zaslužuje
drugačiji završetak.
Da neće postati samo još jedna uspomena zbog koje ne mogu
noćima oči zaklopiti.

Bez te nade bila bi prazna ljuštura i potonula bi u more tuge po
čijem rubu godinama hoda.

Ali nema šanse da ju vide tužnu.
Osmijeh je bio njen savršeni paravan po kojem su je svi prepoznavali
i zbog kojega su je voljeli.
Žena bez problema i dileme,žena koja vodi običan život  i koja se
po ničemu ne ističe.
Trudila se preko dana da bude zauzeta,da misli ne lutaju,ali samo
ona je znala koliko je teško kada padne noć.
Onda kada si sam sa svojim mislima i kada je noć obojena,kao neonom,
njegovim očima.
Vodila je surove unutrašnje bitke ali je nekako pobijeđivala i nastavljala
je kao da se ništa nije niti događalo.
Sklapala je oči,ali tada bi ga vidjela u svemu.
Puhnuo je sjeverac i donijeo njegov miris koji ju je izluđivao.
Trudila se skrenuti misli,pobijeći od sječanja ali samo je dublje
propadala u živi pijesak.
Tješila se da će sutra biti lakše,drugačije,ali trebalo je zaspati
očiju punih suza i skupiti snage za sutra.

A san neće na oči,silno su joj nedostajale njegove kasnovečernje
poruke,njegov miris koji je pokušavala pronaći na tek opranoj
posteljini,ali ništa joj nije nedostajalo kao osječaj sigurnosti koji
je on odnio sa sobom.
Nedostajao joj je,neopisivo joj je nedostajao...

A on...znala je,nikada u potpunosti nije mogao prihvatiti činjenicu
da je voli,tjerao ju je od sebe,vraćao joj se i bježao.
I šutio je,a to ju je doslovno lomilo na pola.

Mislim da su oboje znali da ne mogu bez onoga drugoga,oni
su bili Yin i Yang,prst i nokat,mjesec i sunce,plima i oseka,
i štogod radili i gdje bili bez onoga drugoga nisu potpuni.

Netko je jednom rekao da su sve prave ljubavi pomalo tužne,i to
ih čini posebnima.
Zna to i ona.
Zato i dalje vjeruje u njihovu ljubav i da će opet biti zajedno jer
neke stvari vrijedne su nade.
A kraj njega je i ona oživjela.
Jer ako ostane bez nje više nema mjesta gdje se može zakloniti.



goranmarjanovic @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.