Blog - kolovoz 2015
petak, kolovoz 28, 2015

Ne sječam se svog rođenja.
Mama mi je pričala da je bio jako sparna proljetna subota,
ljeta gospodnjeg 1975.
Zvijezde su plesale neki samo njima znan ples i ako si
pogledao kroz prozor u nebo,a ona je vrišteči gledala,
mogao si vidjeti kako Mali medvjed mjerka sazvježđe
Strijelca dok Andromeda stidljivo promatra Kasiopeju.
Drama u Kambođi,rat u Vijetnamu pred završetkom,
Gvineja,okupacija Istočnog Timora...sve me to dočekalo
dok sam tek puštao prve doze kisika u svoja nejaka pluća.
Moja najranija sječanja obuhvačaju djecu koja negdje
u daljini bježe pred vatrenom stihijom dok se ja ljuljam
u maminom naručju,dok tata sjedi za kuhinjskim stolom.
Ponekada sam još,bezbrižno se igrajući,krajičkom oka
primjećivao vijesti o vatrama i crnilu koje je izlazilo
iz te male crno-bijele kutije.
Dosta sam se često,govorili su,budio vrišteči...valjda pod
dojmom nečega što sam ružno sanjao.
Očito sam već tada znao da je san mjesto gdje dolaze i
želje i strahovi...kada se oni okrznu,dobijemo noćnu moru.
Kako sam ja rastao rasle su i vatre,bitke i nesreće koje
su se širile po svijetu bez namjere da uspore ili se,nekim
slučajom,umore...
Kao dijete,vjerovao sam da svaka stvar ima dušu pa sam
se znao ispričavati kamionu kada sam mu polomio
kotače,pištolju bez okidača ili probušenoj lopti.
Bio sam sretnik koji je uživao u vremenu odrastanja,
vremenu u kojem su stvarnost i mašta bile jedno te isto,
vremenu u kojem je bilo dopušteno razgovarati sa
imaginarnim prijateljom dok si,istovremeno,zamišljao
da kišne kapljice koje padaju na pijesak komuniciraju
jedna sa drugom i da su tvoji neprijatelji.
A neprijatelji...oni su bili daleko...
Nisam niti znao da se mržnja svijetom širi poput vrtloga,
da se naziva raznim imenima-rasizam,pravda,pedofilija,
da se skriva iza vjerskih knjiga,halja i maski dok je
umotana u fine vrpce i pozlaćeni papir za koji ljudi rado
posežu da ga otvore.
Svih tih godina moga odrastanja ljudi su ginuli i gubili
svoje bližnje...ništa se nije promjenilo niti danas,
nekoliko desetljeća kasnije,ratovi su samo bliži,veći
i realniji,dok se neki drugi klinci bezbrižno igraju tamo
na onom pješčaniku na kojem sam i ja rastao.
Sva sreća da oni ne čuju jeku tih pucnjeva,ne osječaju
miris baruta i ne vide svoj odraz na onim,danas sjajnijim
i modernijim,kutijama u svojim domovima.
Srećom,jer proći će desetljeća dok shvate da svatko ima
svoju vlastitu smrt,i da ju nosi sa sobom od vlastitog
rođenja...jer ona pripada tebi,i ti pripadaš njoj.




goranmarjanovic @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.