Blog - kolovoz 2014
ponedjeljak, kolovoz 18, 2014
 

Te noći na nebu mjesec je bio izrazito velik.
Dok je bezglavo šetao uz rub šume pogled mu je
bespomoćno pratio liniju golih stabala,sve do vrhova
njihovih prorijeđenih krošnji dok mu se srce,ili barem
ono što je ostalo od njega,grčevito rasprostiralo u
širine bezdana.
Imao je osječaj kao da je netko privezao njegovo srce
za najveće deblo u šumi i sada ga odvlači to deblo te
mu čupa srce iz pluća.
Očajnički se okretao oko sebe ne bi li ga možda netko
primjetio i okončao ovu bol,ali nije bilo nikoga,tek je
golemo mračno čudovište izbuljenih očiju i velikog
crvenog jezika nepomično stajalo tik do njega i
cerekalo mu se u lice.
Gotovo je mogao osjetiti njegov zadah.
Nagnulo se nad njegovu glavu i u uho mu je šapnulo
konačno priznatu spoznaju.
"Gotovo je..."
Te dvije riječi...riječi koje slamaju razum svih onih
koji vole ili su voljeli,riječi toliko snažne i ružne da
unište one slabe koji ih prime u sebe.
Bojao se trenutka,bojao se je da ne padne u sunovrat
te spoznaje i bojao se je pretvoriti te riječi u zbilju.
Mjesec se zapleo za linije prorijeđenih krošanja i
putnik namjernik se mogao zakleti da je ono crvenkasto
na njegovim rubovima njegova krv.
Na nebu je vidio samo jednu osvijetljenu prugu koja se
je spuštala u utrobu šume i vodila u najdublju tamu.
Ta je pruga izgledala kao svijetleći most koji se sa neba
pruža sve do mračne šume.
U jednome trenutku po njemu se,u savršenom redu,
prema nebu počela kretati nepregledna kolona duša.
Ostavljenih,odbačenih,nesretnih,prevarenih,tužnih
i izgubljenih duša.
Bile su to čitave satnije duša,duša koje su sa neba
zalijevale krupne kapi slanih suzokiša koje su im se
cijedile niz njihove tugom okupane obraze.
U grobnoj tišini savršeni red su održavale horde
cirkuskih nakaza koje su im se podrugljivo smijale.
U tome trenutku čudovište ga je uhvatilo za struk
i onako podrugljivo pokazalo mu veliki crveni plamen
na vrhu mosta u koji su upadala šokirana i uzrujana lica.
Već u slijedećem trenu i njegova duša je prenesena
 na začelje te sablasne procesije ostavljena da bude
pročišćena u plamenu.
Iz mračne šume oglasili su se nevidljivi zborovi
zrikavaca ali on je čuo samo krikove uplašenih duša
koje su u vječnom plamenu odlučile potražiti svoj
izgubljeni mir.
goranmarjanovic @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2014
 

Oni koji me poznaju mimo ove virtuale znaju sa koliko
radosti i strasti,prepun ushita i doimova,pričam im i nagovaram
ih na čitanje nekih knjiga koje su me se duboko dojmile.
Jučer sam na gradskim kioscima primjetio da je ponovno
u prodaji (40 kn) ne znam više niti koje izdanje jednog malo je
reći predivnog romana kojega sam već pročitao nekoliko puta.

Radi se o djelu "Grad lopova",poznatog pisca ali i još poznatijeg
filmskog scenarista Davida Benioffa (Troja,Igra prijestolja...)

Grad lopova je jedna topla,dirljiva i nadasve sjajna knjiga
kojom Benioff dokazuje da nije potrebno napisati stotine
stranica da bi likovi u knjizi dobili istinsku,ljudsku dubinu.
872 dana trajala je njemačka opsada Sankt Petersburga.
Grad je za to vrijeme bombardiran na sve moguće načine,
topništvom,iz zraka,tenkovima...koji su na njega izbacivali
na tone granata i raketa te je gotovo sravnjen sa zemljom.
Za vrijeme opsade poginulo je više od milion ljudi,što od
bombardiranja što od gladi.
U gradu koji je bio u potpunom okruženju više od godinu dana
kronično je nedostajalo svega:lijekova,hrane,vode,ogrijeva...
U tim trenutcima čitatelj ulazi u grad...

Ono što je posebno fascinantno u ovome romanu činjenica
je da je pisac nekako uspio da prikaže svu surovost,trulež
i sumrak ljudskog uma i djelovanja a istovremeno Grad lopova
je sve samo ne mračna i depresivna posveta njihovoj borbi.

Radnja ove predivne priče vrti se oko dvojice mladića čije
su se sudbine povezale u jednoj vojnoj čeliji u opkoljenom
gradu.Jedan od njih tu je završio zbog dezerterstva a drugi
jer je pokušao skinuti čizme sa mrtvog vojnika.
Umijesto odlaska pred streljački vod naši "junaci" u zamijenu
za život trebaju u vojnu bazu donesti nešto što već jako dugo
nitko nije vidio,niti imao.
Riječ je o kokošjim jajima.
O deset komada da budem precizniji.
Jaja su potrebna za izradu torte za vjenčanje kćeri visokog
vojnog dužnosnika.
S obzirom na alternativu mladići prihvaćaju "zadatak" i kreću
na jedno nezaboravno "putovanje" koje će im zauvijek
promijeniti živote.
Njihove patnje,priče,svađe,prepreke koje susreću,ljudi koje
upoznaju,ljubavi o kojima pričaju,upoznaju ih...veličaju život
i glorificiraju činjenicu da ne postoji prepreka koju svatko
od nas ne može svladati,preskočiti i pobijediti ju.

Grad lopova je roman o preživljavanju,roman o hrabrosti
i gladi,roman o ljubavi i prijateljstvu za cijeli život zamotan
u surovost najveće bitke i patnje 2 svjetskog rata.

Dragi posjetitelji ovoga bloga,priuštite si ovu knjigu kao mali
darak sebi osobno...ne postoji način na koji možete ne zavoljeti
ovu priču i junake koji će vas u potpunosti obuzeti.
Ovo je roman za sve generacije.
Povijesna fikcija u svome zlatnom izdanju.
Nakon ove knjige svako novo otvaranje vaših hladnjaka i
posezanje za jajima vraćati će vam misli na Sankt Petersburg,
Leva,Kolju i njihovu priču veću od života.
Provjereno.
       


goranmarjanovic @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 10, 2014
 

Više ne govorim ništa.
Hodam obavijen tišinom svojih misli.
Jer previše se toga ima za reći,previše se toga
osijeća i previše toga ograničava želje.
Poslijednjih petstotinjak metara do ulaznih vrata
prevaljujem lagano se gegajući sa noge na nogu praćen
nevidljivim noćnim životinjama uznemirenim mojim
koracima koji im remete savršeni mir.
Osječam se kao u dječjem snu u kojem,na opće
zgražanje okoline,koračam javnom cestom kao od
majke rođen.
Ali,ne osječam nikakvu nelagodu.
Tek ravnodušnost.
Razmišljam o tome što je zapravo gore.
Negdje pod ovim našim istim zvjezdanim nebom sada
vjerovatno spavaš u svojoj sobi.
Dok mi se silueta tvoje kuće pojavljuje pred umornim
očima sjetim se riječi jednoga pisca koji je rekao
da je dom mjesto na kojemu savijamo svoje gnijezdo.
Dom je tamo gdje je srce.
Ali postoji i naš,imamo ga da pobijegnemo u njega kada
smo umorni od svijeta.
Stao sam uz rub mirne rijeke promatrajući uzdužnu
liniju stabala na suprotnoj obali.
Ništa se nije događalo.
Šuma je izgledala sablasno mirna,gotovo zagrobne
tišine i prepuna vlage sakrite u sjeni bukvi i hrastova.
Sjeo sam uz njezin rub i u rijeku bacio plosnati kamen.
Razbita površina stvorila je niz savršenih krugova.
Uzeh još punu šaku kamenja.
Ustao sam.
Ponoć je davno otkucavala i bilo je krajnje vrijeme da
se vratim svome domu.
Uputivši se u smjeru kuće posljednji puta sam se
okrenuo.
Krugovi koje su činili bačeni kameni sada su nestali
i površina rijeke ponovno je bila besprijekorno mirna.

goranmarjanovic @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2014
 

Ima tome par mjeseci,pročitah negdje u internetskim
prostranstvima filozofski citat koji je rekao da ako
duže vrijeme govorimo o sreći na kraju ćemo se
početi osječati pomalo nesretni.
Valjda je to tako ako kažu mnogo pametniji od mene.
Razmišljam na glas,dok u isti trenutak zapisujem
svoje misli u ova digitalna bespuća,kako je tužno ako
čovjek nije svijestan svojih najljepših trenutaka
u životu.
Znate ono....desi ti se nešto lijepo...neka kava sa
nekim posebnim,neki poljubac koji si dugo čekao(la),
možda prosidba,rođenje dijeteta,iznenadni dobitak...
Prihvatiš tu sreću kao nešto sjajno,divno,nešto što
si dugo čekao,sanjao,nadao se tome,ali nisi ju sasvim,
u potpunosti,registrirao.
Marketinški magovi kažu da ljudi ne znaju što hoće
dok to ne vide.
Ja sam jučer vidio osmijeh na licu jedne žene,ništa
posebno rekla bi velika većina ljudi.
Postoje mnogi osmijesi,manje lijepi i više lijepi,bitno
je samo da su iskreni i iz srca.
Razlog zbog kojega spominjem taj osmijeh,razlog za
ovaj post,nepune su tri sekunde na tome ženskom
licu koje su me definirale,natjerale me da primjetim
tu sreću,tu radost i ushit...
Te tri sekunde najljepše su tri  sekunde koje sam
ikada vidio,najljepši trenutak sreće koji čovjek
može primjetiti,primiti,shvatiti...u te tri sekunde,
ta žena pružila mi je cijeli univerzum emocija,radosti,
ushita i zadovoljstva....nakon te tri sekunde njezin
osmijeh je ostao na tome lijepom licu ali taj univezum
opet se je sakrio.
Kunem se,nisam ga nikada do sada sreo,upoznao,
niti znao da postoji...
Nadam se da ću ga vidjeti ponovno.
"Na kraju krajeva čovjek se na sve navikne",rekao
bi Camus....na takvu ljepotu,na takve trenutke koje
ću vječno pamtiti bih mogao.
Neću puno pisati o sreći da stvarno ne počnem
bivati nesretan.



goranmarjanovic @ 23:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.