Blog - kolovoz 2013
subota, kolovoz 24, 2013
Grad je još sneno spavao kada je starica ustala
a prvih nekoliko ranoranioca prošlo ispod njenog
poodavno opranog prozora.
Izvukla je svoje stare umorne kosti iz trošnog
rasklimanog kreveta i još osječajući nesretnu
reumu u ramenu i ukoćenost kralježnice krenula
se polagano oblačiti.Čarape su,kao i svakoga puta,
bivale najteži dio rituala.
Svezala je pohabanu crnu maramu preko svoje
sijede glave baš trenutak prije nego je nesretnica
shvatila da nije uzela svoje cekere koje je sinoć
pripremila da ponese.
Dedo je u bolnici,tako da će umorne noge morati
na dodatno penjanje stubištem.
Noseći u obje ruke,radom i godinama naborane,
cekere natrpane jajima i sirom otežalim
korakom krenula je prema tržnici.
Prešla je mali mostić koji se pružao preko kanala
i krenula prema otvorenom prostoru tržnice na
kojem su se nazirali prvi trgovci,ushodali su se
tamo-vamo svojim poslom slažući voće,povrće i
uređujući svoje klupice.
S desne strane tržnice uzdizala se velika oronula
zgrada s kamenim pločama i pozlačenim
pročeljem koje je gledalo na ulicu ispod sebe.
S lijeve strane se uspravila crkva čiji me je visoki
uski zvonik neobično podsjećao na kavez za ptice.

Sunce se još nije niti popelo iznad zagrebačkih
krovova,no nebo je već bilo azurno plavo sa tek
nekoliko bijelih mrljica.Izgledalo je poput tapete
u prostranoj dječjoj sobi.Pa ipak,čini se da to nije
pomagalo jer je svijet očito bio previše u banani.
Staricina ramena pod velikim su se teretom
lagano pomaknula prema dolje,možda je,
posrnula,možda je samo trznula.
Polako se smanjivala kako se približavala svojoj
klupici,ta usamljena princeza na križnom putu
prema svome tronu,vjerovatno se pitajući zašto
osječaj na njemu nije tako sladak kao što je
nekada bio.
I dok je lagani povjetarac,prohladan za ovo doba
godine,prelazio preko zagrebačkih krovova pa
prošao preko nas svojim dugim ledenim prstima
koji su nam raskuštrali kosu,poznata topla ruka
nježno je obgrlila moju baš u trenu kada sam se
okrenuo i pozvala me da nastavimo slijediti
povjetarac u naš mali dio svemira.
goranmarjanovic @ 15:24 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 15, 2013
Kao školarac je bio perspektivan ali selektivan
učenik,pošten i simpatičan dječak,ne pretjerano
originalan.One školske kolege koje se sječaju tog
sretnika nikad ga nebi opisivale kao odvažnog ili
neustrašivog.Poslije,i u srednjoj školi,unatoč
ponekim uspjesima kod djevojaka rijetko je kada
bio hrabar,naprotiv,tu slabost skrivao je iza
iskrenog osmijeha i povremenog crvenila u licu.
Njegove bivše djevojke sječaju se da ih je kod njega
najviše privukla njegova iskrenost i šlmpavost.
"Bio je potpuno neizazovan."rekla je jedna bivša.
"Ta njegova samouvjerenost je bila samo maska
koja me je njemu privukla."rekla je druga.
Na licu mu je bio stalan ali malodušan osmijeh,
osmijeh nekoga tko vas zasigurno odnekud poznaje
ali se ne može sjetiti otkud.
Kao da se pokušavao sjetiti jeste li se upoznali na
nekakvom pogrebu ili u kafiću,a to bi dobro objasnilo
zašto su se u njegovu osmijehu miješale sreća i tuga.

Zamislite život tog čovjeka koji se odvija u zadanim
gabaritima sve do nekog iznenadnog događaja koji
bi mu mogao promijeniti život.

Kafić je bio tako krcat da su se morali
provlačiti okomito među ljudima.
Klijentela se sastojala od mješavine
različitih tipova ljudi ali večinom
su prevladavali mladci u kratkim hlačicama.
Bilo je tu bajkera duge razbarušene kose,
mladih odvjetnika zadubljenih u svoje tablete,
umjetnika šiljatih bradica i neurednih noktiju
a bilo je i dosta tinejđerica upitne dobi.
U trenu se zapitao što uopće radi u toj gužvi.
Njegov prijatelj je nešto viknuo konobarici za
pultom i jedna od njih dvije,duge crne ravne
kose,okrenula im je leđa.
Kosa joj je dosezala do stražnjih đepova
pretijesnih traperica,ali nije uspijela sakriti
njenu bijelu majicu bez rukava koja se
senzualno spuštala do njenih skladno
zaobljenih bokova.
Okrenula se prema njima i osmijehnula svojim
blistavo bijelim zubima.
Lice joj je bilo anđeoski čisto sa dva čarobna
oka boje čokolade i lijepim aristokratskim nosom.
Došla je do njih i nasmiješila se.
Unatoč zadimljenoj prostoriji osjetio je njen miris.
Pohotno ga je udisao.
Neki smutljivci u Chanelovom laboratoriju
točno su znali što je potrebno da začaraju
muškarca u blizini žene.
"Izvolite mladići,želite li još nešto?"rekla je
tihim i nježnim glasom spuštajući piće za šank.
"Za sada ne."reče prijatelj.
"A tvoj sramežljivi prijatelj?"reče pokazavši
glavom prema njegovom suputniku.
"Ne...ne.....mislim....samo....hvala,ne...."
"Hahahaha..."slavuji su zapjevali.
"Ne grizem,bez brige,samo zovi ako zatrebaš
nešto."reče ona nježno.
Nakon što su popili piće i uživali u još
jednom njenom dolasku bilo je vrijeme
da krenu dalje.
Njezin osmijeh je još uvijek stajao u mrežnici
njegova oka i dubini njegove duše.Znao je da
će ondje dugo boraviti.
Dok je prijatelj otišao do zahoda on mahne ka
konobarici da hoće platiti i ona je doskakutala
u tri koračića.
"Oprostite,gđice,još samo jedno pitanje."reče,
pokušavajući se skulirati.
"Da..?"reče ona veselo spremajući krupni
novac u svoju lisnicu.
Duboko je uzdahnuo...dovraga,sad nema nazad.
Tko živ,tko mrtav.
"Znate li ovdje u okolici neki dobar,miran restoran?"
Ljepotica se na trenutak zamislila.
"Da...tu par ulica dalje,na Prisavlju.
Znate li gdje je to?"
"Toliko dobar da možete zamisliti da mi se
pridružite?"
Dama je zastenjala,lagano se osmijehula.
Primjeti joj i lagano rumenilo na obrazima.
"Koristite li često taj trik?"upita ga.
"Iskreno...ovo je premijera.Koristim slične."
"Djeluju li?"
"Statistički?Rijetko.Ovo mi je zadnji as iz rukava."
Nasmijala se i pogledala ga lagano u stranu
nagnute glave.
"Činiš se ok...Zašto da ne?"






goranmarjanovic @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 4, 2013
Sječam se vrlo malo što se događalo tog vrelog
ljeta gospodnjeg 2007 godine.Nekoliko mjeseci
živio sam u alkoholičarskoj magli i samosažaljenju
tek rijetko izlazeći iz kuće da bi se opskrbio novim
količinama vatrene vode,rijetko se zamarajući
hranom,presvlačenjem ili brijanjem.
Večina mojih prijatelja je već bila duž cijelog Jadrana
pa tako nisam morao trpijeti puno posjeta
i odrađivati one mučke zajedničke protokole
oplakivanja i vračanja na prave staze.
Bio sam,naravno,svjestan da oni nisu mislili ništa loše
i uvijek sam ih pustio da uđu u neprozračenu
i neurednu sobu,ali te njihove riječi i ta neugodna
tišina nisu mi bili od neke naročite pomoći.
Naprotiv.
Ubrzo sam zaključio da je bolje da me ostave samoga,
da trošim dane i noći u tami vlastita uma.Kada nisam
bio pijan ili nalonjen na wc školjku vrijeme sam
provodio besciljno tumarajući po kući.Odlazio bih u
našu sobu i sjedio okružen njezinim stvarima koje
još nije odnesla.Nisam ju prizivao ni na koji svjestan
način ali dok bih dirao njenu bluzu osječao sam kako
nastavljamo naše male živote ne ponavljajući greške
koje smo radili dok smo bili fizička tijela.
Dirao sam njezine kreme,naušnice i narukvice i na
taj način nestajali su mi sati,dani su se topili u
zaboravu,a kada više nisam imao želudca za to,vratio
sam se nazad u kuhinju i natočio sam si još jednog
Jacka.Nekim noćima kada sam se pijan onesvijestio
na fotelji probudio bih se na njenoj strani kreveta.
U snu bih sanjao da je ona sa mnom i kada bih god
posegnuo da ju zagrlim probudio bih se naglim,
snažnim trzajem,teško hvatajući zrak sa neopisivim
osječajem utapanja.
Jednog sam ranojesenjeg jutra otišao pod vrući
tuš još mamuran od protekle noći dok me je obrastao
i neprepoznatljiv stranac uporno pratio iza ogledala.
Odvrnuo sam vruću vodu i dok mi se smežurano tijelo
polagano privikavalo na toplinu i čistoću primjetih
da je stranac nestao u zamagljenom ogledalu.
Izavši ispod tuša postadoh neki drugi ja,i trenutak
kasnije uzevši u ruku britvicu preko zamagljenog
stakla napisao sam SVRŠETAK i prislonih je
svome obraslom licu.


goranmarjanovic @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.