Blog - kolovoz 2012
četvrtak, kolovoz 30, 2012
Od čega bih mogao biti ovako nikakav,umoran,strgan?
Pa tek sam se ovaj tjedan i vratio sa odmora na posao,
a osjećam se kao da me je pregazio teretnjak...
baš sam bezvoljan,bez poleta,
kao da gubim volju,ambiciju za dohvatiti i postići nešto više,
bolje,biti sretniji,uspiješniji...
A kao i da gubim nadu,uvjerenje da vrijedim i mogu bolje,
mogu više,mogu jače,nadu koja se u meni gubi kao krhotina
stakla u nozi...dok se god nalazi
u mesu,boli,pri svakom koraku koji čovjek napravi...ali kada se izvuče...
kraće vrijeme još će,doduše,krvariti...i trebati će neko
vrijeme dok sve to ne zaraste...
ali na kraju-bar čovjek može hodati.


Taj proces neki nazivaju i žalost.

I možda sam i ja,uživo i nesvjesno,postao sudionik tog kolopeta događanja
bez prava glasa u donošenju odluka.


Zaboga...pa ja to uopće nisam niti osjetio,primjetio
niti nešto poduzeo.


A imam za to i dobar razlog.

Gosp. Jack Danijels i gosp. Mato Antunović  bili su
moji bliski prijatelji s kojima sam se proteklih
dana intenzivno i ugodno družio pa ne vidjeh
ono očito...


Prazan sam bez tebe...tek sjena onog velikog djetinjastog tipa...

Lagano mi već nedostaješ...teško je,znam da znaš...

"Vidimo se"...rekla si...

Jedva čekam...da razbijem ovu tugu.

Bez tebe...samo nju grlim...


goranmarjanovic @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2012
Prošlo je dugo kako se vidjeli nismo                                                                    
i od našega odlaska
a ja se s radošću sjećam svoga dolaska
znaj,bila si mi sve
ali ovako više ne ide


ma nisam ni slutio
da ćeš mi toliko značiti
ali svakim danom znala si me začarati
tvoje oči
lijepe poput najljepših zvijezda
sada će biti
tek moja skrivena čežnja


nedostajat će mi
tvoj osmijeh u rana jutra
i veselje čekanja svakog novog sutra


iz pjesme ove
sada moram da te brišem
a oboje znamo
nedostajat ćeš mi dok DIŠEM...





goranmarjanovic @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 20, 2012
Stariji od mene su mi uvijek govorili kako se ljudi
ocijenjuju po sitnicama,malim,nekim ljudima naoko
nevažnim stvarima,možda nebitnim sitnicama ali
djelima i stvarima koje nas na neki način oblikuju,
određuju nas kao osobe i ljude.
Prije nekoliko dana moja je malenkost,u lijepom
društvu,ljetovala i odmarala se u jednom našem
prelijepom gradiću u okolici Zadra.Tamo dolazim
svake godine ali za priču nam je taj gradić nebitan.
Bili smo na ručku u lijepom restoranu uz samo more
gdje dolazimo na divnu ribu nekoliko puta godišnje.
Čak je i konobarica,mlada slavonka,svake godine
ondje.Pri našem zadnjem dolasku,na dan povratka
kući lijepo smo ručali,kao i uvijek i račun je dostigao
nekoliko stotina kuna.U jednom je trenu,dami desno
od mene,u čašu u kojoj je bila radler piva uletjela
nesretna osa koja se stalno vrtila oko stola.
Ništa važno,pomislih,i poželjeh naručiti novu.
Dama je odbila jer je pola i tako popila a novu
zaista ne može pa je kušala moje vino.
Pri dolasku da pokupi tanjure sa stola dama je,uz
smiješak,spomenula konobarici da smo uz obrok
dobili i osu a mlada se konobarica samo slatko
nasmiješila i ponudila joj žličicu da ako hoćemo ju
izvadimo.
Ništa važno,pomisliti će te...pa i nije,ali,vrag mi ne da
mira i ne mogu se oteti dojmu da je normalno,logično,
u takvim,nezgodnim,situacijama barem ponuditi
novu čašu piva,vina,soka ili kave na račun kuće.
Naročito klijenteli koja je česti gost,ma i ako nije.
Zanimljivo,koji dan kasnije,otišao sam sa bratom
u zagrebački cineplex da pogledam najnoviji film o
Batmanu koji nikako da pogledam.Bio je radni dan
i stvarno nije bila gužva...na sredini velikoga hola
čekajući da se otvori ulaz sa dvoje osnovnoškolaca
stajala je majka u srednjim tridesetima.U jednome
trenu,maloj djevojčici iz ruke je kliznula velika
kartonska čaša puna spritea i razlila se po mramornom
podu...s ulaza je odmah dotrčao zaposlenik kina i
smirivao uzbuđenu majku i prestrašenu djevojčicu.
Vidjevši prosuti sok,otrčao je po krpu i partviš ali
prije toga je otišao iza pulta i maloj curici donesao
novu čašu soka.Mama se uljudno zahvalila i ispričala
za nered.
U banci koju,zbog posla,redovito posječujem prije
nekog vremena sam strpljivo čekao u redu i čekao
da redomat pozove moj broj,više od sat vremena,
bila je gužva a bankarica je bila sama u smjeni.
Moj broj je bankarica preskakala i dolazili su klijenti
koji su došli iza mene a ja sam,kakav jesam,samo
lagano išetao iz poslovnice...drugi puta kada sam
dolazio,naravno,dami sam spočitao na tome čudnom
događaju a dotična nije pronašla razloga niti da mi
uputi izraze,pa makar i lažnog,žaljenja.
Ista banka,druga poslovnica,druga dama...zvala me
je na mobitel (potražila ga je) i uz ispriku me je
ljubazno zamolila da se vratim u poslovnicu jer mi
je zaboravila vratiti jednu kunu...rekoh joj da nema
veze i da zaboravi a ako baš inzistira da ću uzeti tu
kunu kada dođem k njoj sljedeći puta.
Par dana kasnije,na stolu u bijeloj koverti čekala me
je ta jedna kuna plus privjesak za ključeve sa logom
banke a kako mi je i dan ranije bio rođendan dobih
od dotične dame uz veliku,nepotrebnu,ispriku i
veliki osmijeh te žute boksačke rukavice kao
rođendanski darak.
Ljudi...
goranmarjanovic @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 12, 2012
Ne znam kada smo krenuli putem prema dolje.

Onoga dana kada si me prvi puta častila komplimentima da sam razmažen,djetinjast i nerazumljiv ili onoga dana kada sam dotaknuo tvoj dlan a ti si ustuknula i refleksno ga privukla k sebi ili onoga jutra kada si prvi puta oborila pogled.

Dugo već,predugo,nisam komplimentirao tvojoj ljepoti,tvome osmijehu,tvojim rukama koje i danas jednako volim kao i prvoga dana,nisam ti darovao stručak cvijeća,čokoladu...a i nisam siguran da li znaš koliko i sada to želim.Ali nisam siguran da to želiš i ti.

Ti to znaš,oduvijek sam najviše volio razgovore sa tobom,to je oduvijek bio moj opijum,a danas ne pamtim kada smo zbilja istinski razgovarali bez tabua i predrasuda.

I ne znam što se s nama danas dešava i nije mi žao trenutaka vlastite patnje,patnje s tobom i patnje bez tebe,svoje ožiljke i tako nosim poput ratnih odličja,znam da je za oboje cijena slobode visoka,visoka poput cijene ropstva,jedino joj je različitost što se plača s osmijehom,čak i kada osmijeh prate suze.

Tvoj čarobni osmijeh mi i danas raspolovi srce kao široke ruke koje nam žele dobrodošlicu ili nam govore zbogom.Te dvije geste mogu se činiti iste-ovisi samo s koje se strane nađemo.

Ne želim ih birati.

goranmarjanovic @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 6, 2012
Uzeti ću si za pravo pa ću reći da imam neka znanja o proizvodnji
i kvaliteti hrane koju kupujemo i koju jedemo.
Na ovaj tekst me ponukala kolegica koja je,listajući prodajni katalog
jednog našeg vrlog shoping centra,slavodobitno ustvrdila kako je
na "super akciji" "odličan" i "kvalitetan"komad mesa koji si mora kupiti...
U drugome centru su pod šifrom "super cijena"sjajne su "hrvatske" jabuke,
a moja kuma je pala pod utjecaj tv-reklame i tamo je usput kupila i kilo
faširanog mesa za bolonjeze...
Kada je isto napravila i skuhala primjetila je kako je meso čudesno isparilo i nekako
se skupilo,jedva bi napunila dvije šake mesa...sad je barem naučila čemu služi
soja...naravno ukus toga mesa je "neopisiv"...za steći pravi dojam o kvaliteti kupovnoga
mesa koje se prodaje na takvu reklamu obavezno pogledajte sjajan dokumentarac,
"Food.Inc". iz 2011 godine.
Svi mi koji smo imali i imamo taj privilegij,(smiješna fraza)da kušamo šniclu ili
odrezak uzgojen na selu ili u vlastitoj štali i polju,znamo razliku i u kvaliteti i u ukusu
toga mesa,bila to piletina,puretina svinjetina il čak i riba iz našega mora...jasno mi je da,nažalost,cijena diktira mnogo toga ali uvoz trećerazrerazrednog mesa ,voća i povrća sa nizozemskih ili bjelosvjetskih burza mesa će nas,prije ili kasnije,koštati zdravlja...
Ne trebamo biti niti malo skromni,nikada i nigdje nećemo naći ukusniju rajčicu od one iz svoga vrta,kušati sočniju mandarinku i limun od one iz svoga dvorišta ili zagrizti slasniju jabuku od petrovke ubrane iza kuće.
Naša hrana i zemlja nisu zagađene,nisu "potjerane"nikakvim kemikalijama i pesticidima
i možda ako si svi nešto sami zasadimo,barem za sebe,budemo "malo poljulali" ovaj jaki
uvozni lobi koji nas šopa trećerazrednom i nezdravom hranom...
Za kraj sam izvukao jednu staru mudrost koje sam se nedavno prisjetio...
"Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama
pepeo njihovih djedova,tako da bi oni poštovali zemlju.
Recite svojoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu.Učite
svoju djecu kao što mi činimo sa svojom,da je zemlja naša
majka.Što god snađe nju,snaći če i sinove zemlje.Ako
čovjek pljuje na tlo,pljuje na sebe samoga.To mi znamo,
zemlja ne pripada čovjeku-čovjek pripada zemlji.To mi
znamo.Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje
obitelj...",pisao je mudri indijanski poglavica 1854 god.
američkom predjedniku.
goranmarjanovic @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.