Blog - srpanj 2015
subota, srpanj 25, 2015
 

Beskrajno kompleksna je ta priča sa vremenom.
Nekada čovjek,zbog ovoga ili onoga razloga,ne prepoznaje
dobre godine svoga života i one samo prođu mimo njega.
Kao tramvaj koji si propustio jer je na zebri bilo crveno.
I taj tren shvatiš da si zakasnio.
Postoji i taj osječaj,možda ga je gdje ko i zamijetio,taj
melankolični osječaj da ti je život izmigoljio između prstiju.
Jegulja života.
Tada imaš feeling da su i prošlost i budućnost ostale iza
tebe i da ništa više ne možeš napraviti da to promijeniš.
I dok prolaziš kroz sve te nevere života,obučen u "kostim
večnog dečaka",kako je to već netko napisao prije tebe,
shvačaš da je tvoj najveći neuspijeh bila nebriga.
A trebao si brinuti.
Dok si imao za koga.

Sada možeš samo maštati o nekoj drugoj budućnosti koja
se proteže kroz tvoje neostvarene godine,o budućnosti koja
ti podmeće lažnu nadu da izguraš danas dok ti se
ona otkriva u lažnom bogatstvu tvoga uma koje će protokom
vremena sve više blijediti.
Tada živiš u zakučastim prostorima gdje vrijeme u stvari
niti ne postoji.
Ništa ne raste.
Ništa ne živi.
Niti smrt,koja je stvorila vrijeme da bi izrasle stvari koje
onda može ubijati,ne može pružiti svoje hladne prste
do tvoga vrata.
Zarobljen si...u noćnoj mori,u začaranom dvadeset i
četverosatnom krugu iz kojega se uporno budiš.
A samo želiš nestati.
Nitko neće niti primjetiti.
Nebriga.
Ne gajiš više niti najmanju nadu da će netko,makar i
slučajno,otvoriti vrata prostorije u kojoj si se tako vješto
skrio i da će i tvoja priča dobiti neki novi početak.

  "...o da mi je da se
    još samo jednom zaljubim
   opet bih uzeo kostim
   večnog dečaka
   i opet bih smislio
   kako da podangubim
   dok ona ne sleti
   niz hodnik studenjaka..."
  
goranmarjanovic @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.