Blog - srpanj 2013
subota, srpanj 20, 2013
Stajao sam na polumutnom srebrnkastom sjaju
polumjeseca i gledao u zagrebačko nebo osuto
zvijezdama.Znaš i sama,noći u Zagrebu znaju biti
jako ugodne.Zrikavci su zrikali u zasjenjenoj tami
a kroz krošnje drveća lagano je pirio sjeveroistočnjak.
Noge u japankama ugodno mi je grijao topli
zagrebački asfalt i najedanput,prvi puta otkako smo
skupa,svatih osječaj koji mi već neko vrijeme
zaokuplja misli.
Ti si znala.

Od prvoga dana sastanka našeg vidjela si me onakvim
kakav zapravo i jesam,moje obrambene mehanizme
koji su toliko dugo izloženi u prvim redovima da su
poprimili svojevrsne obrise osobnosti,ti si svojim
manirima punim otvorenosti i povjerenja shvatila,
razumijela i vidjela duboko u pravoga mene.
Ta spoznaja,koju sam do sada samo naslučivao,prvi
puta mi je prošla kroz misli onog proljetnog utorka
dok mi je tvoja glava ležala na mojim golim prsima.
Tog trena sam zašutio jer,valjda,nisam želio vjerovati
u znakove.Nisam želio da netko vidi u dubinu mene,
vidi moje slabosti,strepnje,nježnosti,možda iz bojazni
da onda neću biti dovoljno jak,macho,snažan...
A ti si vjerovala...a ti si vidjela.
Zavoljela me takvim kakav jesam.
Stavila me na pijedastel svojih ljubavi,snova,čežnji...
Više od svih naših razgovora,zajedno smo se
usredotočili na naše tišine,jer nam je tišina pružala
potpunu slobodu da prihvatimo svijet u pronađemo
samo naše mijesto u njemu.
Ti si znala.
A sada znam i ja.
Otkada imam tebe radosti života nadišle su mi sve
moje tuge i brige i da bih mogao punim plučima disati
život,moje srce je moralo biti čisto i otvoreno baš
poput tvoga.Morao sam pronaći tebe da bih mogao
pročistiti sebe.
I dok se noćne sijene granaju pločnicima moga grada
a ugodni povjetarac nanovo mi udahnjuje život,
tek trenutak prije nego što ću u krošnjama čuti
tvoj "Volim te",shvačam koliko sam zapravo sretan
i ponosan što te imam.

Hvala ti anđele.



goranmarjanovic @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
subota, srpanj 13, 2013
Jedina greška koju sam napravio je što sam
uopće ušao u taj lokal.
Sada ovako razmišljajući o tome događaju sam
sebi sam djelovao kao nekakav mazohist koji je
zapravo i poželio da osijeti tu tupost,očaj,tu bol.
Sijedoh baš tamo,u onaj kutak,za onaj stol gdje smo
ja i ona ponedjeljkom provodili popodneva i zagrljeni
smijali se prolaznicima koje su automobili špricali
vodom iz lokvi uz rub kolnika.
Naručio sam,mazohist,isto ono piće koje sam ondje
uvijek pio i uhvati me neka sijeta.
Najveća greška koju sam tada napravio bila je ta da
sam zatvorio oči.
Ono čega sam se zapravo i bojao,desilo se.
Slomio sam se i počeo sam jecati.
Tiho,u sebi...
Stavio sam si ruke na lice i dugo plakao u svoje znojne
dlanove nemoćan podići glavu,nemoćan otvoriti oči
i zastati.
Naposljetku sam osjetio njenu ruku na svome ramenu.
Nisam bio siguran koliko je već dugo na njemu ali
došao je trenutak kada sam ju osjetio i kada sam
shvatio da njezina druga ruka miluje moje lijevo rame,
vrlo nježno,istim pokretima koje majke koristi kada
miluje svoje uplakano dijete koje je natuklo koljena.
Neobično,ali u trenutku kada sam postao svjestan
činjenice da sam zamislio ovu pomisao na majku
i njenu djecu,zamislio sam da sam utonuo u dječje
tijelo i da me ona mazi i tješi.
Taj osječaj je trajao samo jedan tren,ali bio je izuzetno
snažan,stvaran,kao prava stvar,stvarni preobražaj
koji me je preobrazio u nekog drugog i tog trenutka
kada je počeo odlaziti,najgore što mi se dogodilo
odjednom je bila neka davno ispričana priča.



goranmarjanovic @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 8, 2013
Iskreno,nisam znao da li me je taj poziv iznenadio
ili primirio.
Rođendanski poziv "staroga" prijatelja.
Udaljili smo se,znam.Oboje znamo.
Nesvjesno i nenamjerno.
Dan po dan,noć po noć.Bivali smo si sve dalje i dalje.
Odrastamo,dovraga.
Nekako imam dojam da su nam se u jednome trenu
putevi jednostavno razdvojili.
Njega je put,život,posao,odveo na drugi kolosjek,
kolosjek na kojem ja nisam niti presjedao,ostao sam
na drugom peronu čekati svoj vlak za budućnost.
A bili smo si nekada dobri,bili smo si najbolji,zbližio
nas je sport,lopta,turniri,putovanja.
Mogli smo satima pričati o nogometu,o ženama,
o najvećim mogućim muškim glupostima.
Satima.
Sada imam dojam kao da ćemo morati sve resetirati
i krenuti sa  upoznavanjem ispočetka.
Čudan neki osječaj.
                               +++++
Što se tiče same zabave,bila je tiha,mračna i pomalo
jadna.Nije vrijedna spomena.
Nekakva glazba sa razglasa,jeftino vino i prebukiran
stol svakakvom teškom hranom.
Imali smo i bolje zabave,a imali smo i lošije zabave.
A zapravo,nikada niti na jednoj zabavi nisam više
uživao.Okružen prijateljima.
Satima smo razgovarali.
Sumnjam da ću ikada zaboraviti tu rođendansku
zabavu.
Sumnjam da ću ikada izgubiti prave prijatelje.




goranmarjanovic @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 4, 2013
Ljeto.

Svake godine prvoga dana ljeta izađem iz kuće
u ranu zoru,još uvijek u donjem dijelu pidžame
udišem prve jutarnje zrake sunca i cvrkute ptica.
Sve je kao i uvijek a opet toliko drugačije nego
jučer.Isti kolni prilaz,auti parkirani uz rub ceste,
oronuli zidovi starih kuća i dalje teško odoljevaju
zovu vremena a mačke lutalice love ptičice na
susjednim krovovima.
Nasmiješim se.Punim se.
Nebo je ravnomjerno i modro.
Sunce već tako jako da bode oči.
Osluškujem prigušenu tišinu narušenu tek čarobnim
cvrkutom ptica.Siđem niz stepenice na prednjoj strani
kuće,zovnem psa i sjednem na stolac u dvorištu.

Ljeto je moje omiljeno godišnje doba još odkad sam
bio klinac.Razlog je bio jednostavan.Nema škole.
Samo ja i lopta.
Početak ljeta je za mene bio kraj jednadžbi i svršetak
svih briga,te početak tromjeečnog skakanja,igranja,
gledanja filmova u "Partizanu" i "Lici",prejedenja
sladoleda i kupanja na moru.

Volio sam ljeta u Zagrebu.Mirna,sretna i bezbrižna.
Volio sam meka struganja toplog povjetarca po golim
leđima dok smo u noćne sate sjedili na rubnicima
kolnika i vodili naše duge razgovore koje su prekidali
tek zabrinuti roditelji ponavljajućim pozivima da
krenemo na počinak.
Volio sam mirise cvijeća,polja prepuna raznog voća,
volio sam taj nesputani osječaj da hladnoća nikada
neće doći i da ljeto nikada neće proči.

Stižu me sječanja.
 

 


goranmarjanovic @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.