Blog - srpanj 2012
ponedjeljak, srpanj 30, 2012
Kažu da svaka priča svakim novim pripovijedanjem nešto gubi,
ako je tako onda ovim skidanjem djevičanstva još se nije izgubilo
ništa jer ovo pričam zaista prvi puta.
Toga lijepog proljetnog jutra,dok je blagi povjetarac šibao zagrebačke
ulice,bio sam daleko od onoga što ljudi zovu-dobro raspoloženje.
Izlazio sam iz jedne veze koja se,kao i većina mojih,činila poprilično
isprazna i nedorečena i više-manje sam se,neuspiješno,trudio okrenuti
nekim drugim vrijednostima i radostima sa ciljem da ne mislim o istoj.
Došao sam kući isuviše kasno i užurbano se spremajući za posao razmišljao
sam o prekidu i glavobolji koja me je lupala zbog noćašnjeg kasnonoćnog
provoda.Zaista sam se osjećao kao da sam u nekakvom limbu,međuprostoru,
i stvarno sam si želio da prespavam koji mjesac i da kada ustanem zaboravim
stvari koje su me morile.Kako bi bilo lijepo priuštiti si tako nešto,ostaviti druge
da počiste nered i da sastave krhotine moga života.
Niti u najluđim snovima nisam mogao očekivati da ću u toj svojoj zbrkanoj fazi,
u tom limbu,upoznati Nju i da će mi za koji sat moj život obasjati Njena pojava,
Njen čarobni osmijeh.
Da sam znao da ću je uskoro upoznati,da će mi se vratiti vjera u sutra,da ću dobiti
najljepša jutra i sutra...sasvim sigurno bio bih sretniji što je budilica toliko prerano
zazvonila.
Da,zašto lagati,život mi baš i nije išao po planu i programu.Imao sam dojam da sve
što dotaknem svojom nespretnošću pretvorim u krhotinu i netko mi je nedavno rekao
da je možda problem jednostavno u meni...o tome sam razmišljao na putu za posao.
U neko doba sam se čuo sa svojom dobrom prijateljicom koja mi je rekla da navratim
do nje i da,između ostaloga,upoznam njenu novu kolegicu.
"Naravno."rekoh joj,"navratim".
Kada sam dolazio do nje sunce se upravo skrivalo iza velikog stabla pred njenom zgradom
i bacalo veliki hlad na klizna vrata na ulazu u nju.
Kada sam ušao u zgradu primjetio sam prijateljicu i neku djevojku koja je stajala njoj iza
leđa i licem okrenuta prema prozoru svrstavala papire u registratore.
"Bok,Goran!"nasmiješila mi se svojim zavodničkim osmijehom,kao i uvijek.
"Dobili smo novu kolegicu."rekla mi je veselo a mlada dama se lagano okrenula od prozora
i poklonila nam svu svoju pažnju.
Bože,bila je prekrasna,odmah sam znao da takve ljepote do tada vidio nisam.I da nikada neću.
Koliko sam mogao vidjeti,od ošamućenosti ljepotom Njenog osmijeha koji će mi u budućnosti
svakodnevno uljepšavati život,ruku bih dao da u sebi ima nešto južnoameričke krvi,majka joj je
sigurno bila nekakav latinski anđeo a kći je od nje naslijedila prelijepu dugu ravnu crnu kosu,
graciozne crte čeljusti i lica,snažnu a nježnu građu i tanak nos,preplanuli ten i kožu koja je
izgledala kao da neprestano odsijeva od proljetnog sunca koje je ulazilo kroz prozore.
Imala je oči boje stoljetnog hrasta,duboke kao more,koje su me kao nevidljivom rukom
bacale po oštrim hridima njene opojnosti i senzualnosti,a njen aristokratski vrat se savršeno
nadopunjavao sa njenim zavodljivo oblikovanim usnicama.
Gracioznošću balerine pružila je prema meni svoju ruku...dotaknuo sam je,opreznošću majke
koja prvi puta prima k sebi novorođenče,i osjetio sam iskonsku nježnost u svome najčišćem
obliku te sam se uz veliku dozu opijenosti ljepotom koju gledam,smušeno predstavio.
"Goran."jedva izgovorih.
"Drago mi je,ja sam..."rekla je glasom i nježnošću anđela.
Gore su zasvirale nebeske harfe...
goranmarjanovic @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 46 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2012
Mnogo je načina,i razloga,da budemo sretni. I nesretni.

Vrapci u mome dvorištu se veselo okupe i cvrkuću kada im u rano jutro,prije posla,pobacam mrvice kruha i dam im lončić sviježe vode...pas mi je presretan i hiperaktivan kada ga vodim u ranojutarju šetnju i dok ustanem već veselo mlatara repom i hoda po kući...prijateljica mi je trenutno bolesna i dok leži u postelji šalje mi misli i smailiće i piše da joj je danas puno bolje...kolegica s posla je presretna jer joj se lista za magnetsku rezonancu,(Božjom providnošću?),skratila i pojavio se slobodan termin koji je ona objeručke prihvatila...ja sam danas nešto posebno dobre volje jer sam si,napokon,priuštio nove čaše za crno vino,a kad je bal-našao sam po smiješno niskoj cijeni butelju divnog merlota Goriških brda i morao sam "krstiti" čaše.

Zaista je frapantno koliko smo svi već pomalo zaboravili uživati u malim stvarima i radostima koje zapravo život znače,koliko malo nam treba da te sitnice izgubimo i da ih tek onda cijenimo,a istovremeno,problemi i brige koji su na našem putu nam se čine nepremostivi,nedokučivi,bezizlazni...

Prebirući po,nazovimo ga tako,ovom blogovskom univerzumu,vidio sam i pronašao zaista puno i divnih i sretnih blogova i dirljivih priča i pjesama ali me zaista rastužuje kolika se velika količina tuge,žala i bola razlila po istima.

Ma daleko od toga,a oni koji me znaju to će potvrditi,da je i u mome životu med i mlijeko,naprotiv, i moji ljubavni jadi su komplicirani i zamršeni i ne razumijem najčešće žene,i živim ko i svaki mali čovjek u ovom velikom svijetu ali ne dam se, i borim se da me tuga i bol ne skrši i da ne pobijedi.

Sasvim sigurno,treba imati i veliku dozu i hrabrosti i očaja pa podijeliti svoje tuge i boli sa bilo kime a napose sa ovom zajednicom...ali,zaista mislim,ako već imamo hrabrosti tu tugu i bol dijeliti-pa napravimo taj još jedan mali,najteži a presudni,korak i nadvladajmo taj očaj.

Muškarci,žene,stari,mladi,dečki,cure,ljubavi,laži,prevare...svi smo to prošli,i prolazimo, ali glavu gore,život zna biti surov,bolan i težak ali evo...i sunce se prolama i modrina neba je tu a i vino je prokleto dobro...

Mogao bih biti i sretniji i bogatiji i zdraviji i...ali neka...sebi sam ok.

Da,život je lijep.

Uživajmo ga.

goranmarjanovic @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2012
Kada sam prije nekog vremena donoseći odluku i sažimajući razmišljanja odlučio da si otvorim svoj mali blog znao sam da ću prije ili kasnije doći do ovoga što me je i navelo da napišem ovaj mali članak.

Ali prvo...jučer sam,na moje veliko zadovoljstvo,čitao blog jedne divne dame koja je pisala tekst o Marilyn Monroe,vi svi dugogodišnj i vrijedni poznavaoci ove naše blogosfere vjerovatno znate o kojem blogu govorim...

Sada na stranu lijepi tekstovi kojima blog obiluje,nego,tu sam primjetio da je i dotična dama imala istu "nezgodu" kao i moja malenkost pišući svoj jučerašnji tekst...naime,napisao sam lijepi članak,baš sam si dao truda,riječi,fabula,emocije,sve je baš lijepo teklo,i onda kada sam došao do konca teksta...

Snimi zapis.

I snimim ja...i nema teksta...ništa...nula...

I cijeli sat radosti pisanja,truda i emocija se izgubilo...

I zaista nisam lijen,naprotiv,ali niti uz najbolju volju nisam,ne znam i ne mogu napisati članak iznova...jednostavno,ta emocija,iskra,koju imaš dok pišeš prvobitni članak se ne može iskopirati,vratiti i probuditi onim žarom i snagom kojom je već bila prisutna...

Ali možda je problem i u meni,baš nikada se i ne pripremam za ono o čemu ću pisati-samo sjednem pred ekran i...upri vole...što na umu to i na drumu...

Možda je najbolje riješenje i meni i dotičnoj,sve prvo na papir-pa polako...

Nego,želio sam se vratiti na prvobitnu misao...

Zaista se iskreno divim svima vama čije blogove posjećujem na gotovo dnevnoj bazi i vidim da gotovo pa svakodnevno sipate iz duše i srca tolike količine misli,stvari,pjesama,djela...a da tako funkcionirate,mnogi od vas,godinama...

Stvarno fascinantno,predivno...

Jednostavno,ja tako baš ne znam i ne mogu...nekad mi na pamet padne i po par ideja,dok ih ja oblikujem,ukalupim,dam im smisao,glavu i rep-to mi se više ne čini dobro...nekad mogu pisati satima,nekada ne mogu ,neću i ne želim danima,nekad ne bih mogao napisati niti recept,nekad mislim da jednostavno nemam ništa pametno za reći-pa šutim...nisam baš Optimus prime pa da mogu biti isprogramiran...

P.S.

Eto,na kraju,iz ničega nešto...

Ljepota pisanja.

goranmarjanovic @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 17, 2012
Ti si moj najljepši cvijet

uz tebe anđele

moj život je jedino lijep

sada dok te nema

satkan sam od problema

tek tuga mi je ime

od samoće mi prezime

ni jedan mi osmijeh

na osmijeh tvoj ne sliči

tvoje mjesto je ovdje

u ovoj našoj priči



a do tada ti neka

čarobni veo divnih snova

uljepša i ovu noć

kada u mekani krevet

ti odlučiš poć

i neka dobre vile čuvaju

anđela mog

ja poljubac iz srca šaljem ti svog...



goranmarjanovic @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 15, 2012
Prvoga dana kada sam vidio to,malo,preslatko krzneno biće imala je nepuna dva mjeseca.

Bilo je to na sam Badnjak,ljeta gospodnjeg 2005 godine,u malenome obiteljskom dvorištu na samome ulazu u Sisak sa zagrebačke strane.

Bila je zajedno sa svojom sestrom i bratom smještena u maleni drvenoograđeni boks u samome kutu dvorišta.

To Badnje poslijepodne je bilo dosta hladno i maglovito i ona se,onako mala i nejaka,dosta tresla što od nepoznatih ljudi koji su ju okruživali ,što od hladnoga sjeverca koji je ulazio u kosti.

Tražila je sklonište ispod majčinih skuti,ali nije mi promakla.

Odmah sam znao da želim samo nju.Gledala me je,tim velikim čarobnim očima,tužno i preplašeno.Bila je to ljubav na prvi pogled.

Ukras ljepote znade sumnjiv biti,napisao je Shakespeare.

I imao je pravo.

Ali vjerujem da je sama ljepota,jednostavna i skromna,vrijednost koja zaslužuje naše divljenje.

I divio sam joj se.Bila je prelijepa.

Desetak minuta kasnije vozio sam ju,smještenu u veliku kartonsku kutiju od cipela,u smjeru Zagreba.

Bila je Božićni poklon za moga mlađega brata.

"Kako je sitna,mala,nema je šta vidjeti,preslatka je,sjajna je..."oduševljeni su bili roditelji i brat.

"Zvati ćemo je Mrvica."rekao je brat.

I tako je prošla godina dana i njihov početni i prvobitni entuzijazam je splašnjavao i počeli su ga zamijenjivati prigovori na dlake po kući,prljavštinu,bratovu nebrigu,stalne obaveze,šetnje...

I što ću,uzeo sam je k sebi.

Preuzeo sam,ne znajući u šta se upuštam,brigu oko nje a roditelji i brat ju sada vole još i više kada su se riješili brige oko obaveza.

I eto,nekoliko godina kasnije,mogu reći da nikada nisam zažalio zbog te odluke.Naprotiv.

Ne bih ju dao niti za novi novcati auto,koji mi usput budi rečeno i treba,ma ne bi ju dao niti za prijevremenu otplatu ona dva lihvarska kredita kod "naših" vrlih banaka...ma ne bih ju dao za sve novce ovoga svijeta...

Toliku količinu bezuvjetne,iskrene,čiste i nepatvorene ljubavi koju sam dobio,i dobivam,od toga malenog dugodlakog bića od jedva desetak kilograma,a ne tražeći ništa za uzvrat,nisam siguran da čovjek može dobiti od nekog drugog živoga bića.

Naravno,stotinama puta sam poludio na nju,zbog nereda po kući kada nema nikoga doma,zbog izgrebanih štokova na sobnim vratima jer dama voli ležati kraj moga dvosjeda kada me nema doma,zbog prevrnutog krevetića iz hodnika kojega onda prevrće i nosa po kući...

Ali.onda dođem kući,a ona već raspoznaje zvuk moga auta i čeka me pred ulaznim vratima,i onda me pogleda tim lijepim okicama,pa se sva rastrči po stanu,hoće progovoriti od sreće,skače mi do ramena i uvijek uvijek mi uljepša dan.

Čini mi se da je dovoljno da ju samo pogledam i da znam kada je tužna,kada je sretna,kada je nešto boli,kada je gladna.žedna,kada hoće vani...

Samo kada se ne bi bojala grmljavine,kada bi mogla po noći ne hrkati,kada ju ne bih morao stalno češkati po trbuhu,kada njezine loptice ne bi bile rasute svuda po kući,kada bi me puštala u nedjeljna jutra da,napokon,duže odspavam...

I evo,sada dok pišem ovaj tekst i sjedim na dvosjedu,ona leži kraj moje noge i stavila je svoju lijevu šapu na moju nogu i osluškuje zvukove koji nas okružuju.

Mrvica...najodaniji čovjekov prijatelj.

 

 

 

 

 

 

 

goranmarjanovic @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2012
Bio je to dan kao i svaki drugi,ona klasična zagrebačka jutarnja gužva,kada su svi užurbani i svi nekamo jure,jurcaju na tramvaj ili iz njega,hitaju na posao-sretnici koji nisu ostali bez njega,hitaju u kupovinu,tržnicu ili na kavicu.

Zatekao sam se u rano prijepodne sredinom svibnja u samome središtu grada,u Vlaškoj ulici,na samome Kvaternikovom trgu,kod reda cvjećarnica u nizu.Palo mi je na pamet da jednoj,vjerujte,zaista posebnoj osobi ovoga jutra darujem jedan lijepi cvijetak.

Nakon što sam obavio kupovinu,krenuh pješice prema automobilu u pravcu centra grada držeći se i dalje iste strane kolnika i pogled mi je završio na suprotnoj strani ceste.

I ta je strana kolnika,baš kao i ova moja,bila načičkana povećom grupom ljudi koja je jurila u oba smjera gore-dolje.

Bilo ju je teško ne primjetiti.

Nosila je crne čizme od antilopa,poput Petra Pana,a u njih je ugurala nogavice svojih tamnih traperica.Nalazila se u samoj blizini pizzerije Venera i bilo je teško ne primjetiti te duge noge koje su vodile do uske bijele pamučne majice.

Imala je bogatu,gustu kosu boje kišom oprane smole koja joj je padala sa ramena.Nosila je nekakve,mislim,moderne crne sunčane naočale,ta ljepotica u ranim dvadesetima.

Doslovno,nije bilo muškarca koji nije skrenuo pogleda prema njoj.

U jednome trenu,na samome uglu,nekoliko desetaka metara prije ulaza u bivše kino Uranija,perifernim pogledom,primjetih da je nešto sa visine opalo na pod nekih dvadesetak metara prije ljepotice u bijeloj majici.

Sada sam već zastao i moram priznati,znatiželjno,pratio što se to desilo i što je to opalo na pod.S obzirom da sam bio udaljen kojih tridesetak metara od mjesta pada,zaista nisam mogao niti vidjeti niti registrirati da je mlada dama vidjela i što je palo i sa koje visine.

U trenu sam shvatio što se dogodilo...

Sa ruba zgrade,sa žlijeba,iz gnijezda je,na vruči zagrebački asfalt,pao na pod mali vrapčić i samo je nekim čudom preživio.Uspaničeno je mlatarao mladim krilcima tražeći spas dok se neuspješnp pokušavao osloniti na svoje tanke i nejake nogice.

Kraj nesretnoga vrapčića je u tih petnaestak sekundi prošlo,najmanje,toliko ljudi i svi su ga vidjeli i samo su prolazili kraj njega.Neki su ga zaobilazili,neki preskakali ali nitko,baš nitko,nije zastao,podignuo vrapčića,spasio ga.

A onda je do njega došla,Ona,dama s početka priče,sagnula se prema njemu,uzela ga u ruku,otišla sa njim do ulaza male četverokatnice,pozvonila na portafon i nakon nekoliko sekundi čekanja na vratima se pojavio stariji gospodin,tanke sijede kose,koji je iz njenih ruku uzeo vrapčića te ga je ubrzo vratio u majčino gnijezdo.

Ljepotica je zatim krenula dalje niže ulicom i pračena mojim zadivljenim pogledom skrenula tik iz ugla,u Domjanićevu ulicu.

Nastavio sam dalje kolnikom idući svojim poslom,presretan spoznajom da još ima divnih,hrabrih i velikih ljudi...i da zbog svih tih ljudi,ljudi kao što je mlada dama,ovaj zatrovani svijet,ovaj moj grad i dalje ostaju divna mjesta za sve naše male životne radosti...

 

 

 

 

 

 

 

 

goranmarjanovic @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 11, 2012
Bar danas nemoj nigdje daleko

e,da sam onda rekao to

kad bi tad bilo sad

da mi Bog da šansu tu

pa da vidim s neba poruku

 

ne bi svanuo dan

što na dobro ne sluti

dan zbog kog ne vrijedi ustati

 

nekad me strah da ti dođem

jer znam

da nećeš me čuti

nemam ja godine tvoje

da me tuga ne zna ubiti

 

nekad me strah da te sanjam

jer iz svakog sna još se budim

ej,nemam ja

mrvu tvoje hrabrosti

pa do jutra ne smijem zaspati

 

nemam,nemam ja

od tebe ni pozdrava

ni savjeta da ga poslušam

kada kažeš

stari,dalje moraš sam...

Đ.L

goranmarjanovic @ 15:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 9, 2012
Kada sam bio osnovnoškolac,tamo krajem osamdesetih,sjećam se da su nam jednoga poslijepodneva u goste stigli tetka i tetak.U jednome trenu razgovor ih je odvukao do neke osobe,čije ime ne pamtim koja je poginula u nekoj prometnoj nesreći.Ja sam se,dječački nezrelo i neumjesno ubacio u razgovor i neodgovorno sa dozom ozbiljnosti ustvrdio da nema razloga za tolikom dramom oko toga,tja...pa padne avion i ne bude preživjelih,to je kud i kamo veća tragedija od te.

U tome mi je trenu tetak lijepo rekao nešto što mi je ostalo urezano u sjećanje a danas je isplivalo na površinu.

"Nemoj tako,Gogi,sve ima baš kao i novčić lice i naličje,dvije strane,i taj čovjek je bio nečiji sin,brat,unuk,nečiji prijatelj,nečiji muž,nečiji tata, i sada,ovoga trena,netko tuguje zbog njega."

Ne znam da li znate ali u noći 6.7 na 7.7,točnije,u ranu zoru 7.7 u Zagrebu je u teškoj prometnoj nesreći u naletu pijanoga vozača koji je prošao kroz crveno svijetlo na semaforu,život izgubio vozač motocikla,jedan nesretni 23-godišnjak.

Iskreno,ne znam niti kako se mladić zvao,sječam se samo vijesti sa portala i dnevnih novina.

Danas prijepodne,negdje oko 11 sati,prolazeći kraj mjesta te tragedije,u neposrednoj blizini RBA poslovnice u Središću svi mi građani Zagreba imali smo priliku,ako se to prilikom i smije nazvati,vidjeti jednu žensku osobu,damu, u crnoj ljetnoj haljinici i crnim naočalama kako na malom travnatom humku kraj mjesta nesreće pali desetke lampiona i sjedi kraj njih.

Primjetio sam je dok sam u autu stajao na semaforu i čekajući da produžim niže prema Zapruđu...tada vidjeh na travi urezbareno veliko bijelo srce.

Dvadesetak minuta kasnije,vraćajući se u suprotnome smjeru,vidjeh tu ženu kako i dalje nepomično sjedi na toj tratini okružena lampionima i gleda kroz sve oko sebe u daljinu...

Auti su,ljudi su,baš kao i život,prolazili kraj nje...

TOJ DAMI,PRIJATELJIMA,POZNANICIMA A NAROČITO OBITELJI NESRETNOGA MLADIĆA OVIM PUTEM,OVIM ČLANKOM,ŠALJEM IZRAZE SVOJE ISKRENE I DUBOKE SUĆUTI:

goranmarjanovic @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 8, 2012
Evo,dragi moji,dobro došli na jedan obični blog...zaista mi se ne da gnjaviti po raznoraznim društvenim mrežama a volim pisati i pričati o svemu,pa pomislih-zašto ne blog?

Nadam se da će vam se svidjeti moje pisanje i radujem se mnogim temama koje su ispred nas i koje ćemo prokomentirati.

Svi vaši komentari,sugestije,mišljenja i prigovori su naravno dobrodošli! Radujem se pisanju...

Goran

goranmarjanovic @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.