Blog - lipanj 2014
nedjelja, lipanj 22, 2014

Neishlapljela toplina tvojih dodira noćas nadilazi sve
zapreke koje ova noć poznaje.Sve silne daljine koje nas
dijele,puste samotne noći koje smo probdijevali i one sitne
a tako neraskidive veze koje spajaju nespojivo,te svojim
dugim kracima odvajaju bitno od manje bitnoga.
Skrivamo najljepše fragmente naših života i nikome
pod milim nebom ne priznajemo spone povezanosti.
Nekim vrelim noćima čak i negiramo mogućnost da smo
istina.Umanjujemo nam vrijednost.Negiramo značaj.
Pravimo se kao da ničega nema.
Ničega nije ni bilo.Tako nam je lakše.
Kao da smo dva stabla,nepovezanih krošanja,koja su
nehajno pustila korijenje na različitim stranama
svijeta.Kao da im se ne preklapaju sjene.
Ponekada se nadamo da će svi svjedoci te,naglas,
neispričane priče zaboraviti njezin zaplet i radnju
te okrenuti prvu stranu nekog novog,zanimljivijega,
bestselera.
Skrivamo dijelove naših života koji nam po kriterijima
lažnih moralista i proroka baš i ne služe na čast.
Ali jednoga dana,shvatiti ćemo.Oboje.
Koliko god bježali, a to nam je forza,pobijeći nemamo
kamo.Jer bježimo od naših sjena.Od sebe samih.
Jedne noći...možda noći baš poput ove...vidjeti ćemo,
osjetiti,ono što nas neraskidivo veže...te niti,tu mrežu...
i tada ćemo napokon shvatiti da je došlo vrijeme da
se ne lažemo...da smo tišinama povezani...i da je ta
mreža neraskidiva...nepoderiva.........................................

goranmarjanovic @ 01:41 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 8, 2014
 

"Ljudska je svijest tragična pogreška u evoluciji,postali
smo previše samosvijesni...priroda je stvorila obličje
prirode odvojeno od nje same.Mi smo bića koja ne bi
trebala postojati prema prirodnim zakonima...",rekao
je fascinantni McConaughey svome detektivskom
partneru,Harrelsonu u genijalnom "True detective".....

Razmišljah o tim riječima dok sam neki dan stajao u
jednom od zagrebačkih autobusa...dan je baš bio onako
pravo ugrijao i nisam ga želio provoditi na usijanim
gradskim ulicama.
Sva sjedala su bila zauzeta a ja sam se povukao ka zadnjim vratima,jedinom mjestu gdje nije bilo putnika.
Tik iza mene ušla je neka studentica,naramak knjiga
i žvaka u ustima ju izdadoše,i krenula je za mnom ka
stražnjem dijelu autobusa.
Jedini nas dvoje u stražnjem dijelu autobusa...svi ostali
"stajaći" bili su na sredini busa.
Starac sa sjedim brkovima sjedio je jedva metar od
nas u društvu nekoga gospodina koji mu je pravio
društvo u sjedalu do njegovoga...starac je nešto žurno
i žućno pričao gospodinu i krajićkom oka primjetih
da je pažnja prednjeg dijela autobusa jednim dijelom
usmjerena na njihov razgovor,razgovor koji se je otkada
sam ušao u autobus pretvorio u monolog....
U jednome trenu,autobus je stao na stanicu i gospodin
do starca naglo je ustao sa svoga sjedala te je izašao
iz autobusa....u tome trenu starac je bio okrenut prozoru
i iako je i dalje pričao,nije primjetio da je sada
sjedalo do njega sada prazno....
Starac okrene glavu,primjeti prazan stolac i nastavi
i dalje pričati kao da se ništa nije dogodilo,gledajući
u visini glave tek izašlog putnika.
I prođe tako nekoliko dugih sekudi...starac i dalje priča
gledajući u "duha" do sebe a iz prednjeg dijela autobusa
sada se osjeti prezir,smijeh i zloba.
U tome trenutku susretoh pogled studentice koja je
stajala do mene,ona izvadi slušalice iz ušiju te sijedne
na mjesto do starca,mjesto koje su svi ostali putnici
smatrali "kužnim".
Starac je i dalje pričao svoju priču ali sada bih dao
glavu da je razgovor vođen u dvoje....
Stanicu kasnije izađoh iz autobusa...

"Well,once there was only dark.You ask me,the
light"s winning."....rekao je u nastavku McConaughey.

U pravu je.Iako se najčešće ne čini tako.




goranmarjanovic @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 1, 2014
 

U četvrtak ,malo poslije podneva stigao je pred njenu kuću.
Imao je nekakvih pola sata prije nego se ona vrati.
Veliko predvorje iz kojega je pucao pogled na drvored
s obje strane ulice,između njih smiještene trgovine,
kafići i kiosci...sve mu je to izgledalo pomalo namiještenom
scenom za neku milenijsku fotografiju.
Možda je negdje u dubini svoga srca znao da ovdje ne
pripada i da to nikada neće biti zaista njegov dom.
Kada je zakoračio u prazan stan tišina je odzvanjala
ispraznim mrtvilom koje je odisalo ravnodušnoću zbog
posjete zidovima dobro znanoga gosta.
Tri velike kartonske kutije stajale su položene ispred
ulaza u kuhinju,napola otvorene kako bi im pregledao
sadržaj.U jednoj od njih su bile,nehajno nabacane,
njegove najvrijednije uspomene na protekle godine,
slike sa nekih zabava,pekač za kruh koji mu je Patricija
poklonila za rođendan i razne druge sitnice.U ostale
dvije kutije bile su posloženi filmovi koje je sakupljao
cijeloga života,njegova osobna i prisna biblioteka...
na vrhu jedne od kutija se kočeperio Hoffman u ulozi
svoga života u "Capoteu",i dok je razmišljao o tome
kako neki ljudi u svome životu već imaju obitelji,aute,
bicikle i pokućstvo a on ima samo ove tri kutije pune
tričarija i uspomena počeo je zatvarati kutije.

Pogled mu je skrenuo na mali drveni stolić na kojem je
gotovo do jučer stajala fotografija njega i Patricije
sa zajedničkoga izleta na Mrežnici a sada je unutar
maloga metalnoga okvira stajala neka stara fotografija
njenih roditelja.
Sada,dok su ga njihove prodorne oči sa fotografije
pratile po kuhinji pitao se da li se Patricija pitala kakav
će mu biti osječaj šetati se po praznoj kući praćen
hladnim očima njenih roditelja?
I nije li,možda,tu fotografiju baš zato i postavila ondje?
Okrenuo je sliku prema zidu i krenuo u obilazak drugih
prostorija.
Nije mogao pronaći niti jedan trag svoga postojanja.
Kao da ga je neka nevidljiva sila pažljivo izbrisala.
U hodniku,u kutu,stajao je kišobran koji joj je donesao
dok je bio u Irskoj.
Ušao je u spavaću sobu i ona mu je veselo uzvratila
pogled,i dalje je onakva kakvu je pamti...mirna i nježna,
njen tamni izglancani parket,satenske zavjese boje bijele
kave i njeni bijeli zidovi djelovali su na njega i više nego
opuštajuće i nježno.
Veliki drveni krevet kao da mu je odovao posljedni
pozdrav.
Ispred vješalice u hodniku skinuo je ključeve Patricijina
stana sa svoga privjeska  i nježno ga je odložio na
metalni stolić koji su zajednički kupili u Ikei.
Iznenada ga opet prožme onaj osječaj ludila zbog
kojega je i prošli tjedan pojurio za njom u nadi da bi
mogli pokušati ponovno...ali već su pokušavali,ponovno
i ponovno ali kada bi ih popustio onaj prvi val ljubavi
i strasti uvijek bi se,kao po defoultu,pojavila sjena koja
bi svojim obujmom zamračila sve ono što su izgrađivali
po danu.
Jednu po jednu iznio je kartonske kutije ispred kućnog
praga.
Zadnji puta je zatvorio ulazna vrata iza svojih leđa.
Vani je počela padati dosadna zagrebačka kiša.
Pomisli na kišobran koji je trebao uzeti iz hodnika.





goranmarjanovic @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.