Blog - lipanj 2013
nedjelja, lipanj 16, 2013
Sječam se,bilo je to nakon izleta na Plitvice.
Mi tek propupali "sedmaši" vratili se u školske
klupe samo dan-dva nakon izleta na kojem su
nam vodiči bili profesor fizike i profesorica tjelesnoga.
Treći sat-fizika.
I inače je profesor Magdić,bivši juniorski
stolnoteniski prvak hrvatske,pomalo sklon čašici,
uletao u razred poput vihora ali ovaj put je uletio
poput tornada.
Sako mu je bio otkopčan jer ga nije niti mogao
zakopčati zbig svog mišićavog torza.
Uvijek je bio u nekoj oporbi prema svima.
U trenu je znao planuti i posvađati se,jedino se
smijao u društvu profesorice tjelesnoga.
Znali smo prolaziti kraj zbornice u kojoj se uvijek
najjasnije čuo njegov odlučan glas.
Mogao je stvoriti problem u trenu,zagalamiti,
zapjeniti se,ali isto tako znao je pohvaliti,nagraditi
učenika ako mu je popravio raspoloženje točnim
odgovorom.Nosio je tu svoju posebnost baš onako
kako smo zamišljali da ju nosi netko tko je
obrazovan,pametan,elokventan i jak.

Tog dana,jako nabrušen,s pogledom kojega si se
bojao uzvratiti,došao je pred svoju klupu,otvorio
dnevnik,upisao sat i ispalio kao iz topa:
"Čižmešija!!!"
Čekala se samo neka iskra da dođe do eksplozije.
Ton njegova glasa je slutio na zlo.
Nitko od nas nije imao hrabrosti okrenuti se prema
predzadnjoj klupi gdje je Mario sjedio zajedno sa
Krunom.Mario je ustao,i na Magdićev poziv prstom
lagano je krenuo prema ploči.
U njegovu se hodu jasnio iščitavala nelagoda i strah.
Izgledao je kao mali dječak koji dolazi na borbu
u rimski coloseum.
Magdić i Mario su stali jedan naspram drugoga.
Mario je bio za glavu manji i njegov pogled je
pucao u vis.Gledali su se tako nekoliko sekundi
nasred ringa a onda mu je Magdić nakon udarca
gonga opalio šamarčinu posred lica.
Pljasss!!!

Svi smo utihnuli,zatresla se učionica,škola,grad,
zatresao se svemir.
Kao da je grom udario u strari hrast,zatresle su mu
se krošnje,padalo je lišće,treslo mu se i korijenje.
Mario je sav pocrvenio.
Tijelo je jedva izdržalo taj bezobziran udar.
Malo je zateturao ali je ostao na nogama.
Tišina u učionici mogla se rezati.
Ptice su prestale pjevati,psi zavijati,traktori orati,
svemir se čudom čudio.
Svi smo osječali strah i bol koju je osjetio Mario.
Bojali smo se pogledati jedno u drugoga.
U jednome trenu kao da sam vidio pjenu u
Magdićevim očima.
"Tako ti o meni,Mario!!!"
Sablasna tišina u učionici.
"Izmišljaš priče,ti,kojega sam posebno ljubio!!!"
"Posebno!!!"
Sada ga je šamarao riječima.
Mario je samo buljio u pod.
Svi smo gledali u njega,nitko nije gledao u profesora,
valjda se bojeći susresti njegov pogled.
Magdić se bijesno okrenuo razredu.
"Sram vas bilo,stoko jedna!!!Sve vas!!!"
Magdić više nije bio naš omiljeni profesor,nego
razulareni boksač koji je namirisao protivnikovu
krv.Šamarao nas je pogledima.
Nadali smo se udrarcu gonga.
Naši pogledi gledali su vrhove naših papuča.
Na trenutak sam primjetio da je Mario uspravno
stajao,poput vojnika na kraljevoj straži, i da je
zamišljeno gledao negdje u daljinu.
"Marš na mjesto!"
Bez kapi krvi u licu,Mario se uputio do svoje klupe
i sjeo pokraj Krune.
Neko vrijeme nije progovorio niti riječ.

Poslije smo saznali,bila je to Magdićeva osveta za
neku našu izmaštanu erotsku fantaziju sa njim
i profesoricom tjelesnoga u glavnim ulogama.
Dok smo bili na izletu,zezali smo se,dodavali smo,
pubertetski nezrelo,našim zamišljenim erotskim
scenama njih dvoje i nekako se naša mašta proširila,
preuveličala,zaživjela neovisno o nama,kao da je
postala stvarna.
I tako je tu kolektivnu kaznu na kraju platio Mario,
a mogao je to biti bilo tko iz 7a,mogao sam i ja.
U tome trenutku,obuzeti bijesom,svi smo mrzili
Magdića a žalili Marija.
A ipak,u jednome sam trenu,neobjašnjivo,osjetio
apatiju,razumijevanje,prema profesoru Magdiću.
Bilo je u tome šamaru,bijesu i galami,i izraza vlastite
nemoći,očaja,nezadovoljstva zbog izgubljenog
povjerenja prema pubertetlijama koje želiš nećemu
podučiti,pripremiti ih za život.
Osjetio sam da je u svojoj dobroti,neobičnosti
i nadarenosti,gospodin Magdić zapravo pomalo
nesretan i izgubljen čovjek.
Osjetio sam da bi se to svima nama moglo jednom
dogoditi.
Nadao sam se da griješim.


goranmarjanovic @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
petak, lipanj 7, 2013
Sječam se dobro toga ponedjeljka prije točno
20 godina...bio je lijep i sunčani dan i ovaj tek
punoljetni propupali klinac je ostao doma
tek upaljenoga radija i čitajući sportske novosti
osluškivao zbivanja na našim bojištima.
Sječam se šoka kada sam čuo tu vijest na radiju.
Bili je točno 19.45 min. i noge su mi se doslovno
odsjekle.Zaplakao sam iz dubine duše.

U stravičnoj prometnoj nesreći preminuo je
naš Dražen.

O Draženu se i njegovim dosezima,veličini,može
pisati danima...ja ne pišem ovaj post da bih
ponavljao tko je Dražen bio,što nam je značio
i koliko je koševa zabijao.

Danas je opet,gledajući stare isječke,suzu pustio
onaj isti dječak koji je plakao od sreće kada je Dražen
Ciboni donio prvi naslov prvaka Europe pobjedom
nad Realom...
I danas,nakon toliko godina,još nisam ugledao nekoga
tko je i približno tako dobar košarkaš kao naš Mozart.

Da...Život leti kapetane.
Zbog tebe sam zavolio košarku.

                    

                      
goranmarjanovic @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.