Blog - travanj 2017
subota, travanj 15, 2017

Sanjao sam da te više nema i sivo stopalo gradskog neba
zgazilo je moju praznu glavu i razlilo je pločnicima poput bačenog sladoleda.
Razbijenoga čela sva sam pluća izjecao i poderao vrišteći tvoje ime.
Pokidao sam košulju i kožu sa grudi noktima koji su sada crni
i zapušteni kao i lišće koje kraj pločnika počinje da truli.
Jer,ovdje više ništa ne liči na tebe.


Tražim miris tvoga parfema a ne osječam ga.
Umjesto topline tvoga daha za vrat mi puše hladnoća.
Miris tvoga tijela i ukus tvoje krvi prodaju dječaci,pred mrak,
po tamnim rubovima gradskih ulica.
A nema ih.
Pločnici su prazni i napušteni.


Razlivenu toplinu tvoje postelje vežu u čvorove sestre u bolnici.
Dezinficiraju smisao tvoga osmijeha i postojanja iz čaše iz koje
mi davaju lijekove da te zaboravim.
A ja ih ne gutam,lažem ih,sve.
Brišu sa novinama toplinu riječi koje si samo meni izgovarala.
Žele mi te svesti na priviđenje,trik koji si šizofreničari sami stvaraju.

Ako i odem,ponijeti ću i tebe sa sobom,jer sada si negdje nigdje,
negdje u oblicima moga sna i priviđenja,nigdje gdje te tražim.

Sve su kuće ocrnjene i ruševne,trule grane vire im kroz razbijene
prozore a ja trčim mračnim ulicama i vrištim tvoje ime.
Ne želim si priznati da si ti moj limbo.
Da ću ostati usamljen.
I da te nikada više neću pronaći.

Ostaću sam pod razbijenom svijetiljkom ove neokrećene sobe,
u bijeloj košulji stegnutoj na leđima dok će mi stvarnost lijekovima
izvrtati iz mene.

I sve lijepo će umrijeti sa tobom.

I svakog proljeća gradski krovovi dugo će plakati suzama
otopljenog snijega.
Jer vidjeli su nas,zagrljene.

goranmarjanovic @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.