Blog - travanj 2014
subota, travanj 26, 2014
 

Možda je preteška riječ reći da sam dignuo ruke
od košarke,hrvatske košarke,ali je vrlo blizu istini.
Svi porazi proteklih dvadesetak godina,razočarenja
i neuspijesi kako na klupskom tako i reprezentativnom
planu gurnuli su ovu predivnu igru na same rubove
i moga zanimanja.
"Šamaranje mrtvog" govorili su mi nebrojeno puta
moji znanci sa istočne strane Drine,uz onaj,zapravo
najbolniji,podcijenjivajući osmijeh uz dozu sažaljenja.
Pa ipak,uhvatio sam se u četvratak i petak navečer
kako skačem po kući,urlam,lupam šakom po fotelji,
znojim se,čupam ovo malo kose uz košarkaše Cibone
i Cedevite.................i iskreno,priznajem javno,zasuzile
su mi oči od ponosa i sreće zbog njihovih pobijeda
usred Beograda.

A onda upalim internet,čitam forume,stižu razni pozivi,
razne poruke,slušam komentare i shvačam koliko su
zapravo te pobijede značile ljudima.
Negdje iza svih tih "šamaranja mrtvaca",utapanja u boli
zbog raznoraznih Kecmana,Bodiroga i Lamonica negdje
je bila začahurena,ranjena,ali živa hrvatska košarka.

Naši klubovi su krenuli u Beograd na,kako prenose srpski
portali "predigru večitom derbiju" a sutra će igrati
hrvatsko finale usred Beograda......

Iskreno,nisam davao gotovo nikakve šanse niti Cedeviti
a napose Ciboni ali pobijede koje su oboje izvojevali
na užarenom terenu protiv mnogo jačih,bogatijih
protivnika vračaju mi vjeru u kraljicu igara.

Povod ovome članku još je jednom potvrđena spoznaja,
da kao i u životu, za uspijeh nije uvijek presudan novac,
kemija je ta koja je najvažnija u cijeloj priči.

Kada vidiš da slabija momčad,bez novca,sa brdom
raznih blokada i problema igrački razbija na gostujućem
terenu bogatiju,moćniju i snažniju momčad  onda
je to ono što ruši sve "ograde" nas koji smo rasli uz
Draženovu Cibonu i koji smo željni vračanja stare
slave hrvatske košarke.

Gubitnici postaju pobijednici.

Očito je,sada valjda svima,da za uspijeh u sportu i nisu
nužni toliki preplačeni stranci prosječne kvalitete
koji koračaju po terenima diljem lijepe naše koliko
je bitnije zajedništvo,žrtvovanje za suigrača,,pogođena
kemija,želja za uspijehom recesiji unatoč,želja koja
živi u našem sportom a isplivala je na površinu protekla
dva dana kao dokaz da hrvatski sport može biti bez
novca ali nikada se neće predati.

Ovim putem želim iskreno čestitati košarkašima
Cibone i Cedevite na sjajnim pobijedama koje su
me učile iznimno,iznimno ponosnim i sretnim.
Bravo dečki!

A oni znanci,tamo preko Drine---učutali....Sealed







goranmarjanovic @ 14:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2014

Po svemu je to bila sasvim obična zgrada,zgrada kakvih
je u srednjim osamdesetima bilo na stotine,izvana
sivkasta,prepuna izlitoga betona po njenim pročeljima,
sa starim drvenim prozorima velikog formata koji su
postajali njezine oči,prozorima bez zavjesa i ruke koja
bi ih redovito čistila.
Služila je kao skladište lokalnom Superkonzumu ali djeca
su sa vremenom saznala da je njen gornji kat počeo
prokišnjavati i da je ispražnjen od silnih stvari i kutija.
S vremenom je gornji kat postao idealno mjesto za
njihova skloništa,tajne sastanke,ljubavi...
Mnogi poljubci ondje su razmijenjeni,mnoge ljubavi
ondje su započinjale,mnoge završavale...tamo,u toj
oronuloj zgradi,razmijenjivane su prve nježnosti,
dočekivane su prve zajedničke zore na rubovima grada.
Danas mi kroz izmaglicu proviruju dječja lica,na tren,
zadržavaju se,nestaju...lica svih onih dječaka i onih
djevojčica koji su se preko onih betonskih stepenica,
preskakajući silne kutije i pazeći da ih ne pomjeraju,
uspinjali ka potkrovlju zgrade taržeći svoje trenutke
mira,nježnosti,ljubavi.
Pitam se gdje su danas?
Gdje je Duško?Marjan,Andreas,Tomislav...gdje je Ivana,
Martina,gdje je Natalija,Marija...?Sječaju li se tih naših
stepenica,zatitra li im srce ako prođu kraj te oronule zgrade koja je danas obrasla u silni korov i u sebi nosi
davne uspomene na naše mladenačke ljubavi'
Imamo li neke nove,svoje,zgrade?Živimo li neke nove
ljubavi...više ili manje iskrenije od onih gdje je sve
započinjalo?Jesmo li se i mi promijenili kao što se
promijenila i "naša" zgrada...ostarili...ili smo ostali isti
oni,nesputani,klinci kakvi smo bili dok smo razmijenjivali
prve nježnosti,prva-volim te...?

Ili je to samo bio početak?
Tek tren u životu,vrijeme odrastanja.Sitnica.
Jer kada dođe proljeće i snijeg se topi pahulju po
pahulju,i možda sam samo danas svjedok koji se prisječa
lanjskoga snijega.
Dok prolazim kraj oronule betonske zgrade,izbitih
prozora,zgrade koju je danas preuzelo šipražje i psi lutalice koji u njenoj utrobi pronalaze svoje utočište,
shvačam da sam,još uvijek,u duši,onaj isti mršavi klinac,
nemirnog i sramežljivog koraka kakav sam bio i dok
sam se,držeći Ivaninu ruku,penjao tim betonskim
stepenicama kasnih osamdesetih,tu na samim rubovima
Zagreba grada.
   
    Još sam uvijek onaj isti
    što je poljubce od tebe krao
    koje pamti koje voli
    i korake do tebe broji.....
goranmarjanovic @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2014

Ne sječam se baš vremena kada sam imao nekih
šest- sedam godina ali dobro se sječam jedne slike,
jedne scene,koja mi je ostala urezana u pamćenje.
Bio sam vrlo vrlo živo dijete i roditeljima sam stvarao
silne probleme svojim,nazovimo ih tako,nestašlucima.
Jednom smo tako,vraćajući se sa šoderice,nas par
lokalnih balavaca,krenuli kući lokalnim livadama i
šumarcima kojima smo stalno prolazili.
U jednome trenu smo vidjeli mačku koju smo,kakvi
smo već blesani bili,počeli gađati kamenjem i zemljom
te smo ju počeli loviti cijelim poljem koje je sa jedne
strane bilo ograđeno visokom bodljikavom žicom.
Maca je brzo došla do žice ali je onda shvatila da je
u klopci i da mora nazad,kraj nas.Tih nekoliko sekundi,
mali divljaci su je isprestrašili i izgađali cijelo vrijeme
se smiješući jer su se samo zabavljali.
Nakon što smo izašli na asfaltiranu cestu,primjetili smo
uz rub ceste psa koji je zavijao i lizao drugog psa
koji je ležao mrtav nakon što ga je udario automobil.
Pokušali smo,pomalo iz straha jer su nam se križali
putevi,potjerati psa koji je neopisivo ljutito reagirao
na naše tjeranje,galamu i lupanje štapovima o rubnike.
Iz straha smo ga zaobišli,bojeći se da nas ne ugrize.
Drugo jutro (ovdje namjerno preskačem dolazak kući
i ljutite reakcije roditelja na moja lutanja,reakcije
koje nisu završile samo na priči...),na putu do škole,
primjetih da je onaj pas i dalje ležao kraj uginuloga
psa,sada šutke,dirajući ga prednjom lijevom šapom.
Ljudi i auta su prolazili ali nitko nije reagirao...kao da
se ništa nije dogodilo,to je samo pas.
Od toga trenutka,gotovo sam uvjeren u to,imam silnu
apatiju prema nesrećama kako ljudi tako i životinja
bilo koje vrste.
Ove dječje situacije prisjetih se jutros,dok sam vozeći
se centrom grada skretao sa Trga žrtava fažizma
u Lopašićevu ulicu,i tik pred salonom obuće Planet obuća,
primjetih vrabca koji kljunom kljucka,i valjda budi,
svog uginulog druga,sina....koji je uginuo,a vjerovatno
ispao iz gnijezda sa vrha zgrade.Ljudi su i dalje šetali
kolnikom,hitali na posao,žurili,auti su jurili,trubili,
prolazili tek kojih pola metra od njih dvoje...
Nitko nije zastao,nije primjetio tugu tog malog vrabca...
gotovo nitko-jer  ljudi sve manje primjećuju takve
stvari,što je vrabac više manje....
Danas vrabac,sutra pas......
Tuga....ima je svagdje....i na visinama i nizinama...


  
 



 



 



 

 



goranmarjanovic @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2014

Moja prva pomisao kada na filmskom platnu
  vidim
Roberta Redforda je--megazvijezda.
Uvijek sam se prema njegovom liku i filmovima odnosio
sa strahopoštovanjem i smatrao sam ga toliko velikom
zvijezdom da njezin odsjaj nadilazi njegovu glumu.
Tome zvijezdanom rangu mogu nadodati i Clinta
Eastwooda te Roberta Duvalla,glumce čija je "veličina"
pomalo u sjenu stavljala njihove filmske izvedbe.

Iako u svojoj prebogatoj filmskoj karijeri,gotovo za
ne povjerovati,nikada nije dobio glumačkog Oskara
Redfordove uloge u "All the Presidents Men","Butch
cassidy and the Sundance Kid","Out of Africa" ili
"The Horse Whisperer" jasno nam govore  koliko je
relativizirana vrijednost te najpoznatije filmske statue.

"All is lost" ili na naški "Sve je izgubljeno" trenutno je
posljednji film u Redfordovoj dugoj karijeri,film koji  je
premijerno prikazan krajem prošloga proljeća na jednom
od najpoznatijih filmskih festivala,onome u Cannesu
i dočekan je sa oduševljenjem kako publike tako i
kritike.Film je sa relativno malim budgetom od 9,000,000 $
režirao J.C.Chandler,relativno nepoznati
Amerikanac indijskog porijekla kojemu je ovo tek drugi
film u njegovoj karijeri ali i film koji će mu,sasvim
sigurno,širom otvoriti vrata najvećih filmskih studija.

Film je ove zime prikazan u Americi,i untaoč sjajnim
kritikama  nije ostavio dubljeg traga u njihovoj distribuciji.
Neko vrijeme "All is lost"  je bio najavljivan i u našem
Cinestaru ali nedavna je,iznenada,uklonjen iz planera.
Velika šteta,s obzirom na vrijednost filma i na sve one
"isprazne" blockbustere koji okupiraju njihov program.
A opet...nakon što sam pogledao ovaj filmski dragulj,
stvari mi postaju mnogo jasnije.Ovaj virtuozno režirani
primjerak filmskog minimalizma obiluje sa svime onime
što prosječnog posjetitelja multiplexa odbija filmu,
mirnom radnjom,tišinom,žuborom mora,samoćom,svojom
jednostavnošću.Svime onim što na svojem licu nosi glavni
junak ovoga filma u vrhunskoj interpretaciji Roberta
Redforda koji ovom ulogom stavlja,usudio bih se reći,
točku na "i" jedne velike i plodne karijere.

Radnja filma je krajnje jednostavna,primjetiti ćete
asocijaciju na Hemingwaya (šifra-polica sa knjigama
na brodu),starac doživi nesreću na moru i bori se da
preživi dok mu netko ne pomogne.
Specifičnost ovoga filma je u tome da u cijelome filmu
glavni lik,kao gotovo jedini lik uopće,doslovno ne
izgovori niti dvije proširene rečenice.
Nema eksplozija,nema dijaloga,nema ničega oko glavnoga
lika,samo ogromno morsko prostranstvo svuda gdje
se okrene.
Pričati o emotivnom naboju filma u kojem glumi Redford
svim poštovateljima njegova opusa je izlišno ali moram
istaknuti njegovu mikro-glumu,svima je uspio pokazati
kako glumac glumi stavom,gestom,mimikom ili samo
izrazom lica.
Nominacija za Oskara,koji je nedavno završen,činila mi
se kao nešto što Refordu ne može izmaknuti,tim više
jer ga je utjecajno New yorško društvo filmskih
kritičara proglasilo pobijednikom  i dodijelili mu je
nagradu za glavnu mušku ulogu,međutim i ovaj puta
Redford je nepravedno zapostavljen barem očekivanom
nominacijom ako ne  i nečim većim od nje same.

Bilo bi zaista šteta ne pogledati ovaj prekrasan i veliki
film,barem nama koji imamo toliko mora na koje tako
rado hrlimo i koji smo,svako malo,svjedoci medijskih
pračenja raznoraznih nesreća na našem Jadranu koji
sve više poprima medijske tretmane glamuroznosti
i mirnoće dok nam se u pozadini dešavaju užasni
"Horvatinčićevi" slučajevi.
Ovaj topli film nas,u svojoj biti,diskretno podsjeća
da je čovjek na moru samo gost i da je more,ne
zaboravimo to-opasno mjesto koje zahtjeva veliki oprez.
Obavezno gledati.

 
  
  
 


goranmarjanovic @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.