Blog - ožujak 2015
nedjelja, ožujak 8, 2015

Posljednjih tjedana života 194 cm veliki okvir njegova
oca težio je nepunih 40 kg.
U četiri sata ujutro,u toj maloj bolničkoj sobici,ispucalih
zidova i prljavih prozora bez zavjesa,tišinu su parali
tek njegovi hroptaji dok se grčevito borio za zrak.
Osušena slina zabijelila mu je kuteve usnica.
Kad je smogao snage podignuti kapke njegove tamne
šarenice su plivale u crvenkastoj tekućini i bez ikakve
promijene na licu tiho je izustio-"Došao si."
Zakašljao se i pod silinom kašlja grudi su mu se svinule
ka leđima a glava podigula sa jastuka.
Sin se je lagano pomaknuo prema krevetu,oprezno,
jednim okom refleksno promatrajući njegove ruke,
spreman odstupiti unazad ako se naglo pomaknu.
Njegova lijeva ruka,priključena na cijevčice,lagano se
zadignula.
"Ti me i dalje mrziš,ha?"
Pogledao je u taj svijetlocrveni ponor i potvrdno kimnuo
glavom.
"Što je sa opraštanjem grijeha čovjeku na samrti?Crkva
valjda uči tim sranjima?"
"Ne nadaj se."
Jedva ga je mlohavom rukom pogladio po butini.
"Još mi zamijeraš taj ožiljak ispod brade,ha?"
Samo je tupo buljio u oca,ništa mu nije rekao,niti riječ
utjehe,obečao je tako sebi stotinama puta,niti riječi.
Starac je odmahnuo rukom.
"Jebi se malac.Zašto si onda došao?"
"Da te gledam kako umireš."
Gledao je u to tijelo koje iščezuje i čekao da ta otrovna
mješavina ljubavi i mržnje prestane teći njegovim
tijelom.
"Lešinaru.Ipak si,znači,moj."
"Znao sam da nisi kopile."
Otac je uskoro zaspao a on ga je promatrao i slušao
njegove hroptaje koji su bivali sve strašniji.
Tada je,napokon,shvatio da objašnjenja za sve one
boli i patnje niti nema i da su odgovori koje je cijeli
život tražio nepovratno nestali zajedno sa trulim
okvirom koji nestaje tu kraj njega,bolničkom krevetu.
U šest sati i deset minuta njegov otac je iznenada
otvorio oči i jedva smogao snage da upre prstom u
sina.Preko slinavih ustiju jedva je ispustio urlik-
"Vatraaa!"
Oči su mu se širom otvorile,zjenice prevrnule,a iz
širom otvorenih usta koja kao da će svakog trena
početi zavijati na žučkastu plahtu palo je nekoliko
tek iskašljanih tamnocrvenih ugrušaka krvi.
A onda je izdahnuo.
A on ga je promatrao i dalje čekajući.
Nije bilo vatre...tek zagušljivi miris smrti.
Osjećao se je kao usamljeni kraljević na putu prema
dugo iščekivanom tronu,pitajući se zašto osjećaj nije
tako sladak kao što bi trebao biti.




goranmarjanovic @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.