Blog - ožujak 2014
nedjelja, ožujak 30, 2014
Ponekada razmišljam o tome što bi bilo-kad
bi bilo.....da su neke stvari u našim životima
drugačije posložene,da su karte u nekom drugom
špilu izmiješane....da smo se sreli u nekim drugim
okolnostima,donosili neke druge odluke,možda
tada naizgled teže ali danas sasvim sigurno ne bi
žalili za njima.I koliko god sami sebe uvjeravamo
da ne žalimo za nekim propuštenim prilikama,
sudbinama koje bi nas odvele nekamo drugdje,
toliko duboko u sebi zamišljamo svijet u kojemu
bi živjeli baš onako kako u nečijem zagrljaju i maštamo.
Postoje stvari koje bi u tome svijetu drugačije učinili,
postoje nepoznata mjesta,skrivena od pogleda,koja
bi zasigurno posjetili,postoji onaj unutarnji JA,naš
oslobođeni nagon koji bi,kao vranac,slobodno i
nesputano lutao neograđenim zelenim poljanama bez
ikakvih prepreka.
I ako postoje stvari za kojima žalimo,a u svima nama
postoje,živimo i dalje ovaj svoj "realni" život najbolje
što možemo svjesni činjenice da nam je realnost
potrebna točno onoliko koliko nam je potrebita i naša
mašta,ništa manje-ništa više.
I zato ćemo si ponekada uzeti po neki dan,po neku noć,
da ogrnuti mjesečinom koja baca svoje zrake na naša
presretna lica zajedno maštamo o nekom drugome
svijetu,našem svijetu,i da zagrljeni uz rijeku,maštamo
o tome što bi bilo-kad bi bilo........
goranmarjanovic @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2014

Dobro ju je poznavao.
Znao je što voli,znao je kako diše.
Šetnja po parku je bila baš ono što joj je
danas trebalo.
Polagano su hodali osunčanom šljunčanom stazom
i prešli na kamenu stazu omeđenu sa obje strane
raznobojnim ružama.Zapuhao je proljetni povjetarac
koji mu je u nosnice donio miris njenog dobro
poznatog parfema.Premda su oboje još bili u dobroj
snazi nakon nekog vremena su usporili kako je staza
postajala neravnija i strmija.
Katkada su se,jedva primjetno,doticali kažiprstima.
Došli su do velikog kamenog kipa kojega su uglancala
desetljeća vjetrova i kiša i sjeli su u drvenu klupu
u njegovu podnožju.
Šutke su gledali u daljinu i krošnje drveća koje je
plesalo pod naletima vjetra i tjeralo ptice da potraže
bolje sklonište.
Tijekom vikenda koji su proveli zajedno muškarac
i žena su šetali šumama,satima sjedili za stolom,
odlazili na izlete do obližnjih sela i gradova u njegovom
automobilu dok su im se duše i tijela spajale u jedno.
Tog vikenda se muškarac osjećao ponosno i savršeno
a žena se ponovno osječala voljenom.
Puste daljine i godine koje su razdvajale njihove živote
polako su nestajale bez traga,i dok su hodali tako
jedva se doticavši,netko je mogao pomisliti da su
samo prijatelji koji se predugo ne vidješe.


goranmarjanovic @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2014

Ovih dana sam smislio jednu novu riječ.

Već neko vrijeme tražim pravi izraz,tu pravu riječ
koja će najbolje dočarati ono što osječam prema tebi
a onda neku večer,tik prije nego što ću zaklopiti oči,
sinula mi je.
Bummm.
Prevoljeti.

Zanimljivo je to sa ljubavi.
Zavoliš,živiš punim plučima,ljubiš,ljubljen si i osječaš
da je cijeli svijet tebi pod nogama ali onda,nadam se
ne svima,i ne uvijek,dođe onaj trenutak kada lupiš
glavom u zid.Naravno,prvo upozorenje ignoriraš.
Pa zaljubljen si,zaboga...kakve ima veze što si niste
kompatibilni u tim nekim sitnicama?
Hej,pa voli te najljepša i najdivnija žena na svijetu?
Ali,dan po dan,sve češće udaraš tom glavom u zid
i sada već polako osječaš bolove,ponekada i poteče
krv i polako shvačaš da ti je možda potrebna pomoć,
čak i ne stručna,tek neki odmak,bar neko vrijeme,
tek toliko da bol prođe i rane zacijele.
Uzimaš odmak,teška srca ali svijestan činjenice da
ovako više ne možeš živjeti.Ta ljubav te  istovremeno
i guši i vrača te u život,oboljeva te i liječi,utapa i spašava...
i iako znaš da je,možda,taj odmak kraj onoga što si
imao--činiš to,jer pucaš po šavovima a druga strana
to ne vidi,to jednostavno ne osječa.

Godina prođe-dan nikako,tako bih opisao taj "predah",
ako u ljubavi takva forma predaha uopće i postoji.
Osovio si se na noge,očvrsnuo,vjeruješ da oboje ste odrasli.
Zbližavate se ponovno.
Dan po dan.
Mic po mic.
Osmijeh...poruka...čini ti se nestvarno lijepo.
Opet si rođen.Opet živiš.Voliš.Voljen.

Misliš da su oni stari problemi nestali.Izbrisani.
Vuk dlaku mijenja čud nikada,kažu.
Znaš da su u pravu.
Jer,stvari su suštinski ostale iste.Druga strana nije radila
na sebi.A ti jesi.I danas ti i naznake starih prepreka govore
više od tisuću izgovorenih riječi.Osječaš ih.
Prihvačaš da su tu.
Ali znaš da ti nećeš biti tu.
Najgori ti je zapravo trenutak u kojem kreneš spavati
i kroz misli ti prođe pomisao kako ćeš tog nekoga sutra
vidjeti.I poželiš si da ga barem ne vidiš.
A nekada si  život usklađivao sa tim susretima.
A znaš da ga voliš.Baš onako-pravo voliš.
I uz jutarnje brijanje razmišljaš o tome koliko je taj
netko zapravo u mnogočemu savršen.
I ne možeš se oteti dojmu da niste savršeni jedno za drugo.

Nećemo se lagati,uvijek ću te voljeti.
Zapravo,koliko god slutila,mislila,da te volim
nisi niti blizu onome što osječam,i što ću osječati
za tebe dok god dišem.
Kada bi samo znala koliko je teško ovo napisati.
Ali,jednostavno je----mi nismo jedno za drugo.
Ti ćeš biti,ja to znam,nekome savršena.
Ja ću biti,i to znam,nekome savršen,ali mi nismo
stvoreni da jedno drugome budemo savršeni.
Prevoljeti.
Da,to je ta ružno iskrena riječ.
Prevolio  sam te,najlipša.

                                                   
goranmarjanovic @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.