Blog - ožujak 2013
ponedjeljak, ožujak 25, 2013
Koliko sam čuo,Ivanu je posljednju vidjela
susjeda koja ju je te večeri pozdravila dok je
izlazila iz automobila noseći stvari kupljene u
obližnjem supermarketu.Samo joj je nehajno tek
mahnula rukama noseći u njima otežane velike
crvene vrečice ukrašene blještavim logotipom.
Susjeda je rekla susjedi kako se već mračilo i kako
ju nije "baš najbolje" vidjela i razabrala.
Ivana je oduvijek bila tiha i mirna,pomalo je se
sječam iz osnovne škole,bili smo suprotni razred
iste generacije.Uvijek se držala nekako postrani
i njie pripadala nikakvim klanovima niti
grupicama,odvojena od cura,neprimjetna za
dečke,tek netko čiji i dolazak i odlazak mnoštvo
djece niti ne registrira.
Susjeda mi je pričala da je na spavanje išla dosta
rano,gosti joj nisu baš niti dolazili,a kako je prije
gotovo godinu dana ostala bez posla u jednom
frizerskom salonu negdje na Knežiji jedini izlasci
iz kuće bili su joj vezani za odlazak po osnovne
namirnice i šetnje po obližnjem nasipu.
                           *****
Nitko ne zna gdje je nestala niti kako je nestala.
Njezine tenisice i cipele ostale su u ormariću za
obuću,njeni dokumenti su nađeni u torbici na
noćnom ormariću a sportska trenirka u koju je
bila obućena kada ju je vidjela susjeda ostala je
lagano prebačena preko stolice u dnevnom
boravku.Na stolu je ostala napola popijena šalica
zelenoga čaja a u frižideru su pronađeni zamotani
komadi piletine koji su čekali da budu pojedeni.
                             *****
Pokušavao sam se pomalo prisjetiti Ivane a nisam
bio jediniLjudi koji su sa nama išli u školu ostali su
zbunjeni ili se nisu mogli prisjetiti te smeđokose
bucke iz 8b iako nitko nije dvojio da je stvarno išla
sa nama u školu.
Sječam se kako sam jednoga ljeta,izlazeći iz reda
neke trgovine,u prolazu vidio neko tek napola
poznato lice.Prepoznah ju ali sam odavno zaboravio
kako se zove.Vidio sam ju kako stoji na početku
prolaza u samoposluživanju,ili je to bio red u
drogeriji,nebitno,a zamijetio sam ju tako da ju niti
ne pogledam,kao da primjetiš prijateljevu staru
ujnu.Da smo se i susreli pogledima,kimnuo bih
glavom i produžio bih dalje misleći na nešto
sasvim stoto.Zapravo,Ivana i ja,nikada niti nismo
bili prijatelji,tek dvoje dvoje djece koje je dijelilo
isti školski prostor i isto susjedstvo.
                           *****
Nakon Ivaninog nestanka čuo sam od prijatelja
za njenog bivšeg dečka,Andriju.Zadnji puta ju je
vidio prije 3 mjeseca."Bili smo skupa 6 mjeseci,
bila je fina cura...pretiha...krhka...ostala je bez
posla...umorio me njen pesimizam.Otkantao sam
ju...nisam se želio gnjavit sa time."
                         *****
Nikome nije bilo jasno gdje je nestala.
Policija je isto zbunjena,nema nikakvih tragova,
vrata su zaključana iznutra,dokumenti i nešto
novca u novčaniku.
Mučile su me dvije pomisli:Otmica i bijeg.
Prvu sam hipotezu,iako ne sa sigurnošću,odbacio
kada i policija.U kući osim njenih nisu pronađeni
ničiji otisci niti tragovi.Vrata i prozori su zaključani
iznutra.Ideja bijega mi se činila puno veselija.
Žena je odlučila prekinuti ovaj samački,mirni
svakodnevni život i jednostavno otići daleko od
svega što ju ovdje pritišće i ostaviti sve što ju veže
za stari život.Raskinuti sve veze.Cinik u meni je
pomislio kako neće daleko stići bez svoje kreditne
kartice a i 195 kuna u novčaniku...a opet,možda je
imala nekakvu staru zalihu i spremljene novce koje
je čuvala baš za bijeg.
                               *****
A onda,nekakvih dva tjedna kasnije,načuvši priču
na ulici,kojoj je Ivana bila glavna tema,shvatih sve.

Ivana Ivanović nije nestala iznenada kako smo svi
mi mislili...nego je nestajala postupno,kroz sve
godine svoga usamljeničkoga života.Sve ove godine
koje je provela skrivena u kutu,u zavjetrini naših
pogleda i interesa,u njoj je vjerovatno stvorilo
dovoljno snažnu volju,odlučnost,za taj korak.
Ako je istina ono što sam jednom pročitao,da
postojimo tako što kod drugih stvaramo dojam
o sebi,onda se Ivana sa pravom osječala sve
manjom,sve sitnijom,sve blijeđom.
Osječala se kao slučajni prolaznik,kojega u gužvi,
na ulici,trknemo ramenom i bez gledanja u njega
u njegove oči,niti registriramo,samo nešto
polusvjesno kažemo sebi u bradu i produžimo
dalje,svojim poslom,niti ne pogledavši ga.
A Ivana nije jedina.
U rana jutra na našim ulicama,ponekada ih
ugledamo,te Ivane Ivanović.Obore nam pogled,
iščeznu u tami dok prolaze još ne osvjetljenim
našim ulicama,voze se našim tramvajima,našim
autobusima.Ponekada mi se učini da su to samo
sjenke koje hodaju po našim zidinama i našim
pročeljima.Dugačke i sive.I upravu u trenutku
kada im nešto poželiš reći,sjenke nestanu i ostane
samo tama.Sjenke su postale svjesne da ih svijetlo
ne primjećuje.Postale su prozirne.Nevidljive.
Zato se više ne možemo smatrati nevinima,mi
koji ne primjećujemo,tihi svjedoci nestajanja,
propadanja,iščeznuća.
I ja sam suučesnik u ovome zločinu.
Ovo shvatite kao moje priznanje krivnje.



goranmarjanovic @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
subota, ožujak 23, 2013
Pitam se gdje si noćas ti
pitam se s kime si
u ovoj noći kada se
suza pušta za tebe
a tuga lijepi na mene

da mi je vidjet gdje si ti
a nikad neću vidjeti
dali imaš ognjište
svoga psa i dvorište
djecu koja zovu te
nekog tko te smiruje

eh,da je tuga snijeg
pa da ga sunce otopi
nestao bi osmijeh tvoj
kada oči zaklopim
da se odmorim

da je bar tuga san
pa da ga jutro zaklopi
možda bih mogao ja tad
napokon si priznati
da tebe neću vidjeti...


goranmarjanovic @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 14, 2013
"Tko ne voli vino,žene i pjesmu,
svoga će života promašiti česmu."
                                            Martin Luther

Danas sam u jednome "našem" trgovačkom lancu
sasvim slučajno nabasao na jedno zaista sjajno vino
(Traminac Mirisavi) iz Erduta.
Šokirala me je cijena.
Čini mi se da je na akciji ili velikom greškom toga
trgovačkog lanca (što je zaista moguće jer su i prošle
godine za jako nisku cijenu prodavali čarobni merlot
iz Moldavije kojemu su oni distributer,zabuna je
trajala točno jedan dan a onda je stigla dosta veća
cijena.Boca je još uvijek u frižideriću.) ili je ovaj puta
samo riječ o ogromnom popustu kako bi se
jednostavno raščistilo skladište.
Naime,cijena mu je gotovo tri puta niža nego što mu
je trenutna cijena na našem tržištu.

I tako...nakon današnje ručko-večere sa neopisivim
zadovoljstvom otvorih bocu i popijem čašicu toga
pića Bogova.
Padne mi na pamet...zašto vino,ili dobro pivo,ili
šampanjac ljude učini sretnima?
Večinom ta pića pijemo kada nešto slavimo,i ona
uvijek djeluju,još smo sretniji,veseliji,raspijevaniji.
Razmišljam si...ako piće ljude čini sretnijima...znači
da negdje u mozgu postoji mjesto koje nas čini
sretnima a koje samo još snažnije djeluje kada
popijemo.
A recimo...pilule koje se proizvode diljem laboratorija?
Mogu nam nakratko vratiti raspoloženje koje smo
imali prije nego smo postali osobe koje su izgubile
sreću i hrabrost.
Mogu li onda,shodno tome,proizvesti pilulu koja će
čovjeka učiniti neopisivo sretnim.Trajno?
Može li reakcija na piće koje ulijemo u sebe trajati
puno duže od jutra poslije?

Pitam se...
Da li je sreća samo kemijska reakcija u mozgu?
 
                          


goranmarjanovic @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
petak, ožujak 8, 2013
Sjedim na svome dvosjedu i čekam da mi život
ponovno započne.Zvala me je ona mala da joj se
pridružim.Odbio sam pravdajući se zdravstvenim
razlozima.Ironično je da je moj imunološki sustav
to samo potvrdio i da je opet pao kada sam se
najmanje nadao.
I ranije sam bio sam.X puta.Ali nikada ovako.
Danas baš osjećam taj isprazni očaj samoće koji
me je tako snažno obgrlio.
"Svatko vidi kako izgledaš,ali ih malo zna ono što
jesi."
Ti si znala.Vidjela.Voljela.
Sječam se kako smo se kao djeca iskradali kroz
prozore svojih kuća,sretali se na ulicama i zajedno
trčali po livadama i igralištima dok smo se do suza
smijali našim bijegovima.Nemam pojma što smo
radili tijekom polovice naših lutanja i o čemu smo
razgovarali dok smo se probijali kroz slabo osvjetljene
ulice našega grada.
Sječam se samo tvoje ruke u mojoj ruci...dječačkih
poljubaca u obraze i samo znam da mi je to bio
cijeli moj svijet.
"Nedostaješ mi.",piše mi na mobitelu.
"I ti meni,anđele.",odgovaram.

************

"Bok,ljubavi",rekla je.
Zadrijemao sam na krevetu i otvorio oči taman da
vidim prve pahulje snijega na mome prozoru.
Protrljao sam oči i okrenuo glavu prema tome
čarobnom,slatkom zvuku njenoga glasa,meni
tako živom i stvarnom da sam na trenutak,poput
kakve budale,bio gotovo siguran da to nije san.
"Nije ti hladno,ludice?",rekla je.
Zakoračila je prema meni,tako nježno i graciozno kao
da se boji da ne poremeti ravnotežu tragova snijega na
na prozorskim staklima.
"Bok",rekoh joj nježno.
Dijelilo nas je jedva nekakvih dvadesetak centimetara.
"Nisam mogla ne doći."
"Drago mi je da nisi."
Snijeg joj je i dalje padao na kosu i mogao sam gledati
kako pahulje slijeću i nestaju.
Stigla je prava zima.
Stisnuo sam njezino tijelo uz svoje.
Poljubila me je u obraz,prošla rukom kroz kosu i dugo
me gledala dok su joj se pahuljice skupljale na obrvama.
Spustila je glavu.
"Ovo želim",reče mi.
Kada je podigla glavu,lice joj je bilo glatko kao svila
i nisam mogao znati je li to bio samo otopljeni snijeg
ili nešto drugo.
"Da li je u redu da ostanem?"
"Me casa su casa."

U kuhinji smo popili po čašu zimskoga čaja sa puno
meda i u tišini buljili jedno u drugo preko rubova šalica.
Pijuckali smo iz šalica dok nas je radio obavještavao
o novim problemima u zemlji,krizi i otkazima,recesiji
i pljačkama diljem zemlje.Neki ministar je govorio
o potrebi ograničavanja sindikalnih sloboda a ja sam
se ponovno osječao skinutih okova.
"Hoćemo li ikada biti normalni u normalnom?"
"Hoćemo",rekoh joj.
"Obečaješ?"
"Obečajem."
"Pođimo u sobu",rekla je mazno,"i ugasimo tu buku."
Ispružila mi je ruku i ja sam ju uzeo u svojoj
polumračnoj kuhinji,nježno ju poljubio i dok su mi
pahuljice nježno bojale prozore svojom bijelinom
povela me je prema sobi.
Sve će opet biti normalno.
Dao sam ti riječ.


goranmarjanovic @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
petak, ožujak 1, 2013
Trzajuća nit uznemirenosti,metafizičko uže
za preskakanje,plešući konac poremećenosti,
moji današnji nasmiješeni obrazi seizmograf su
mojih unutrašnjih stanja i ne samo da se rumene
i smiješe nego i govore što mislim,dopuštaju
okolini besplatan ulazak na izložbu mojih misli.
Smiješe mi se i oči i usta i tijelo ali obrazi su mi
danas instrument komunikacije i čak iako govore
jezikom tišine njihovo migoljenje i titranje i laiku
je lako shvatljivo poput pronađene poruke u boci.
Desert na torti moga unutarnjeg mira neki su
skriveni osmijesi,dodiri u tami,iskrenosti bez riječi,
i te radosti pojačane vedrinom neba nad mojim
gradom samo su dodatna kreacija objektiva iz kojega
promatram buđenja života.

Počinjem se buditi...kao medo nakon zimskog sna,
svemir se lagano vraća u već zaboravljeni prvobitni
red i život počinje poprimati one lijepe dugine obrise.
Kao da onaj stari zimski Ja više ne postoji,skinuh sa
sebe onu staru oronulu kožu koja se već počela cufati
po rubovima i ljuštiti od želje za ljepotom i toplinom
na njoj te oblačim na sebe onu novu,uredno posloženu
u ormaru starih uspomena i stavljam je na sebe.
Sada sam netko drugi i koliko god sličim onom starom
Ja ponovno sam stvoren,potpuno promijenjen,novi
sam čovjek.Osmijeh mi postaje veći,sjajniji,zadovoljan
sam licem koje vidim u ogledalu.Kroz maleni prozor
koji gleda na zapad na lice mi padaju prvi sunčani
vjesnici proljeća dok mi misli plove ne tako daleko,
ne tako blizu.


goranmarjanovic @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.