Blog - veljača 2015
subota, veljača 14, 2015
 

Ako ću čekati da pronađem prave riječi nikada
niti neću početi pisati ovo pismo,jer prave riječi niti
ne izlaze iz mene niti ih ne znam uobličiti u riječi.
Još uvijek sam onaj isti kojega si zavoljela,onaj koji
te najviše voli tišinom,bez riječi,dodirima,osmijesima
i pogledima koji govore više od tisuća riječi.
Više od pisama.
Ti dobro znaš koliko mi je život podijeljen u dva
dijela...jedan za svijet oko mene i drugi za onaj
mali dio osoba koje imaju posebno mjesto u mome
životu...tko je na prijestolju u tome svijetu,najbolje
znamo samo ti i ja.
Da li je to prava ljubav?
Vjerujem da odgovor znaš i sama...meni si ti sve
ono što prestavlja sveto,vječno,iskreno i nježno.
Znaš...u nekim kasnim noćima,kada san ne dolazi
na oči,prizivam neka naša posebna sječanja.
Razdvajam tada san od jave,bitno od nebitnoga,
stvarno od nestvarnoga i trudim se svako od tih
sječanja urezati si duboko u srce i dušu.
Tada se prisjetim tvoga osmijeha dok si me gledala
svojim zaljubljenim očima,riječi koje si mi šaputala
u oho dok si me ljubila,sjetim se čak i suza kada
smo se razdvajali.
Ah...sječanja...tako su bolna,nesigurna,klizava...
moraš paziti da ti ne pobijegnu,nestanu,ne izdaju
te i ne prevare.
Između mene i tebe je puno kilometara a tako
malo prostora.U taj procjep stao bi tek treptaj
svijetlosti.Unutar njega smijestila se naša čežnja,
naša radost i cijeli naš svemir.
Tako smo daleko a istovremeno tako smo si blizu.
A opet...oboje to znamo...koliko god se nas dvoje
trudili,blizini toj unatoč,ne možemo se doseći.
U taj procijep smijestio se naš život i u njemu je
definirana naša sudbina.
Snovima i željama našim uprkos.
Ali negdje izvan ovoga prostora i vremena postoji
i naša još neispričana priča.
Naša bajka u kojoj smo ti i ja neopisivo slabi jedno
na drugo a zajedno smo nepobijedivi.
Bajka u kojoj dobro pobijeđuje zlo,ljubav pobijeđuje
sve prepreke i u kojoj princ spašava zlatokosu
princezu i njih dvoje zajedno odlaze u suton.
A jednom sam pročitao da je netko rekao kako je
"sam život najljepša bajka"...
Možda stvarno i je...jer,pronašao sam svoju princezu.
Samo-ona je spasila mene,a ne ja nju...
Život piše bajke...






goranmarjanovic @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2015
 

Gotovo joj je cijeli život stao u samo dva kofera.
Spakirala je samo najnužnije stvari,svoj omiljeni jastuk,
najudobniju odjeću,donje rublje,kremice i četkicu te svoju
najdražu spavaćicu rubinskoplave boje.
U zelenu platnenu vrećicu sa Glorijinim logom stavila
je veliku teglu sladoleda i svoju omiljenu zbirku priča
Alice Munro.
Naslučivala je da bi noćas mogla upasti u krizu i zaplakati,
a sladoled i knjiga nasušno su joj potrebni da joj ne
dopuste da potone i osjetiti niti mrvicu kajanja zbog
koraka za kojega je predugo skupljala hrabrosti.
Stvar je u tome da želi biti sretna.
Bez obzira na sve.
Samo želi pokušati ostvariti tu malu ambiciju.
Ne bi si nikada oprostila da barem ne pokuša.
Prihvatila je sve tragedije koje su joj se dogodile,sve
svađe,galame,neprospavane noći i uplakana jutra
kao svoj križni put koji je morala prijeći ne bi li napokon
postala svoja.
Ni sama nije vjerovala koliko joj ta spoznaja čini dobro.
"Strah je glavni sastojak boli.Zbog njega bol-boli.Maknite
strah i ostaje vam samo osječaj."
Divila se Alicenim riječima,crpila je snagu iz svakog njenog
zareza,jačala samopouzdanje završetkom svake njene
rečenice i danas se,napokon,evo na pragu tridesete,
osječa svoja,osječa radosna.

Pozvala je taxi.
Izašla je na cestu i bacila je još jedan posljednji pogled
prema kući koju je iz nekih danas nedokučivih pobuda
i zabluda zvala svojim domom.
Širom je otvorila oči i podigla lice prema toplom i
pročiščavajućem sjaju sunca,uživajući u nježnosti koja
joj se spuštala na kožu.
Razmišljala je o tome koliko joj se život promijenio
u samo četiri mjeseca i koliko nam svijet može okrenuti
naglavačke jedan običan kasnopopodnevni pljusak.
I jedan kišobran zaboravljen u hodniku.
I traženje zaklona pod zidovima gornjogradske knižnice,
i nasumice izabrana knjiga sa najgornje police  u drugom
redu desno,i njena imenjakinja iz daleke Kanade koja je
svojim riječima ulila snagu u krhko tijelo jedne žene
koja je već izgubila svaku nadu.
Njena se situacija vrlo malo promijenila,no ona se je
promijenila.
"Umorila se od tih osoba punih stremljenja koje nikada
ne popuštaju."
Napokon je nadišla svoju "sama sam kriva" fazu.
Njena nova mantra je... "ja to mogu".
Bez svoje imenjakinje...tko zna da li bi to otkrila.

goranmarjanovic @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.