Blog - veljača 2014
četvrtak, veljača 13, 2014

Danas dok sam išao kući sa posla opet sam
mislio na tebe.Ne izlaziš mi iz glave.
Nikakvo čudo.Dojam koji nosim u sebi još je
i slabiji od tvoga mirisa koji je i dalje rasut po meni.
Možda je to trebalo biti iznenađenje,možda sam ti
trebao svoj plan reći u lice,možda ti ga reći danas
preko telefona ali,evo,pišem ti ga sada ovako spontano
i iskreno,bez cenzure.
Sutra je poseban dan.
Zamislio sam ga ovako..............

Ujutro ću ustati kao i svakoga radnoga dana,malo prije
6 sati.Ti nastavi spavati.Otići ću u kupaonicu srediti
se i obrijati.Napraviti ću nam doručak.Moj znaš,treba
mi doslovno deset sekundi za njega.Tebi ću namazati
dvije šnitice kruha sa Margom i jednu sa onim tvojim
čarobnim pekmezom.Napraviti ću ti Kraš-ekspres.
Donijeti ću ti doručak u krevet.Pričekati da pojedeš,
a dok jedeš gledati ću te i ljubiti.Oprati ću suđe
i krenuti na posao.
Oko deset sati organizirati ću dostavu da ti doma
donese veliki buket najljepših ruža koje postoje
u gradu i na maloj poruci ću napisati samo one dvije
male riječi koje tako teško izgovaram.
Oko podne ću te nazvati i nagovoriti da se oko 15h
nađemo negdje oko Ciboninoga tornja da odemo malo
do centra grada.
Doći ćeš,znam.
Prošetati ćemo se do centra,sjesti ćemo kod Vinceka
u Ilici i pojesti koji kolač,popiti limunadu.
Oko 17h ćemo krenuti kući.Skupa.
Nećemo ništa kuhati.
Noćas ćemo naručiti dostavu.
Krenuti ćemo pod tuš.
Prvo dame ali vrag mi neće dati mira pa ću ti se
pridružiti...istuširati ćemo se i ući u sobu.
Naručiti ćemo si pizzu iz Masline i otvoriti ćemo onaj
Markotin Cabernet Sauvignon koji toliko dugo čuvamo.
Sjesti ćemo na dvosjed i pogledati neki dobar film.
Ti ćeš predložiti nešto,ja nešto i izabrati ćemo neki
koji nam je promaknuo.Možda španjolski?Almodavar?
Kako god...jesti ćemo pizzu,piti vino i zagrljeni ćemo
gledati film.Ako zadrijemam-trkni me,hahaha....

Nadam se da si za.




goranmarjanovic @ 20:45 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 9, 2014

Teško je u ovim turobnim vremenima gledati
prema naprijed i nadati se nekim boljim,ljepšim,
vremenima.Doista pokušavamo u ovome sivilu našega
društva osijavati pozitivom iako nas istovremeno
sa svih strana obuzima negativa.Preostaje nam samo
postati skupljačima pozitivnih vijesti koje bi mogle,
možda bar na trenutak,razmaknuti ovu maglu koja
nas okružuje.Pronađen davno izgubljeni sin,čudesno
bebino ozdravljenje,prolaznik vratio izgubljene novce,
uspiješno transplatirano srce,skupljena pomoć za malu
bebu,sam su neke od vijesti koje nam vračaju nadu
da se i ono izgubljeno možda može i povratiti.

Ponekada,kada sam bio mlađi,razmišljao sam kako
će ovaj naš svijet izgledati za nekih tisuću godina.
Nekim novim posjetiteljima,možda kada svi ljudi
nestanu sa lica zemlje a ove današnje nove fasade
otpadnu sa ulickanih zgrada a po sredini asfaltiranih
ulica počne izbijati trava i korov.
Ostaće samo naslage željeza tamo gdje su nekada
stajale masivne čelične konstrukcije,jedna uz drugu,
kao suborci,tvoreči gradove.Možda će ih i neki usjeci
podsjećati na omeđene ceste kojima su davna
putovali domorodci.Posvuda nagomilani ostaci šute
koji će ih podsječati na ogromne nastambe mravinjaka,
ispod kojih će pronalaziti hrđom nagrižene ostatke
posuđa,komade odjeće i obuće,mnogobrojna groblja.

No...među svim tim stvarima koje će zasigurno pronači,
nikada neće biti pronađene male stvari koje govore
o nama i kada tišinama šutimo,suzama volimo i dodirima
ljubimo.Neće pronaći ono što najteže dijelimo,ono što
nas najviše boli,a najviše trebamo.
Nikada neće moći pronaći taj trag,onu najjednostavniju,
najsitniju,najčišću i
najiskreniju stvar koju kao ljudi imamo.
Naša srca.
Naše ljubavi.
Sve ostalo im je bezvrijedno.

goranmarjanovic @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, veljača 1, 2014

Jednog travanjskog jutra,dok je studen tek popuštala
a prvi znakovi proljeća lagano kucali na naša vrata,hodali
smo jedno uz drugo Gajevom ulicom putem prema centru,
držeći se ugodnije sunčane strane ceste.
Cijele smo se,predugačke,zime vidjeli tek jednom teško
usklađujući naše vrijeme i živote.
Uvijek mi je,napose nakon toliko vremena,bilo teško
gledati je u oči.Vidjeh u tada u njima ono što ne volimo.
Njezin pogled me je bockao duboko u utrobi.
Nismo si morali ništa reći.Savršeno smo se razumijeli.
Komunicirali smo radio valovima i mislima.
"Izgledaš umorno"rekoh joj."Previše radiš,lipa."
"Moram"odgovori."Puno je posla."
"Počeo si sjediti?"
"Djelujem ti mudrije?"
"Starije."
"Ti voliš starije"rekoh joj dok smo se oboje smiješili.
Ostatak puta do centra grada smo šutjeli.
Tek smo se poneki put lagano dotakli laktovima i
zaljubljeno pogledali u oči.
Sve smo znali.Sve shvačali.
Počela je padati ona dosadna proljetna kiša.
Onako nepripremljeni sklonili smo se u prvi haustor.
Čvrsto smo se zagrlili i nježno se dotaknuli usnama.
Uopće ju nisam pitao kako je provela zimu,što je radila,
kako su njeni.Niti ona sama više nije govorila o tome.
Niti ona mene nije pitala o mojim obavezama,poslu,
životu.Bilo mi je drago što me ne pita.
"Nećemo se nikada izgubiti?Prestati voljeti?"tiho mi
je šaptala na uho dok mi je nosnice punio miris mošusa.
"Dok sam živ,ne"rekoh joj grleći ju.
Izašli smo iz haustora natrag na kišu,u zbilju.
Bilo mi je drago što ne vidi suze koje su mi zapekle oči.




goranmarjanovic @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.