Blog - veljača 2013
subota, veljača 23, 2013
"Legla sam spavati u petak navečer,oko 23h, i
probudila sam se oko 9h ujutro,nije mi se baš
ništa dalo za raditi,pa neće svijet propasti ako se
i ja jednom isključim iz svijeta...ležala sam u krevetu,
ugasila mobitel,gledala televiziju i čitala portale.
Onda sam malo zaspala,pa na kratko ustala da nešto
i klopam i onda se opet umotala u krevetu.Ustala sam
iz njega i obukla se za povratak u zbilju u kasno
nedjeljno prijepodne."
"Legao sam u petak oko ponoći i ustao oko 15h
poslijepodne,malo sam klopao i nazad u krevet."
"Za vikend sam odspavala oko 15h u komadu."

I razmišljam si sada ja,zaista,cijeli tjedan o tome...
ja nisam nikada,uvijek se ima posla u i oko kuće,
pas je tu,obitelj,glupe kupovine vikendom,radni
vikendi,i iskreno...ugrađena mi je navika ustajanja
u dane vikenda oko 9h ali to je vrijeme isto tako
klizno uglavnome na dolje...
I eto,cijeli tjedan razmišljanja kako želim baš cijeli
dan ništa ne raditi,samo ležati u krevetu i spavati,
pomalo gledati sve one silne utakmice na televiziji,
ugasiti mobitel i izolirati se od svijeta...možda se
i prenaspavati...ako ta fraza uopće i postoji...
Jedan dan.
Jutro je...cijeli tjedan priprema za ovo jutro...donekle
sam očistio program i obaveze za ostatak dana...iako,
ustao sam ranije i otišao u šetnju sa psom i,obavio
već jutarnju kupovinu novina i namirnica...ali...
ostatak dana,uz svesrdnu pomoć jedva nagovorenih
i ucjenama potkupljenih šetača psa,provesti ću ispod
dekice i u krevetu...
Iako mjesta ima za dvoje...
Teško je imati i ovce i novce.
Znam o čemu pričam...uglavnom imam ovce...

I eto...grozno vrijeme vani...prava zima se vratila...
a ja kao crnogorac,u krevet...
Mali korak za čovječanstvo ali veliki gušt meni...
Dok još mogu...




goranmarjanovic @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2013
Valjda.
Ne znam.
Zapravo,nisam savim na čistu da li sreća uopće
može biti stupnjevana...
Da probam krenuti redom...

Sreća treće kategorije.
Hmmmm,recimo.....poruka od drage osobe na
zaslonu mobitela...dodavanje olovke u pošti
baš u onome trenu kada je nemaš a nepoznati
netko ju ima...očijukanje sa zgodnom trgovkinjom
u obližnjem shoping centru...dobitak na kladionici
u završnim trenucima utakmice...radost topljenja
kojeg kilograma nakon trotdjedne apstinencije od
Milke i pive.....

Sreća druge kategorije.
Hmmmm,recimo.....došla je plaća...shvačanje da si
se zabrojao i da su režije malo manje nego
prvobitnom računicom...odlazak u kino na onaj
dugoočekivani film...užitak čitanja divne knjige
poglavlje po poglavlje i razmišljanje kroz dan
o prethodno pročitanome...odlazak u novi dan,
svjestan činjenice da noć donosi Nju...

Sreća prve kategorije.
Hmmmm,recimo.....istinska ljubav moga kućnog
ljubimca....obiteljsko dobro zdravlje...razgovori sa
onom koju ljubiš...njeni dodiri i nježnosti...njeno
tijelo...blizanke...glas...sunčano ljetno jutro
i zajednički doručak u krevetu...radost i vriska
sretnoga djeteta...cvrkut ptica u rana proljeća
na granama tek procvjetalih plodova...

Sreća nulte kategorije.
Hmmm,iskreno...to je zaista lako...
Ne vidjeh na ovome svijetu veće ljepote od sretnoga
ženskog osmijeha dok joj lijevom rukom nježno
sklanjaš kosu sa lica i stavljaš ju iza njenoga desnog
uha,a ona,ležeći tik uz tebe,gleda te u oči i ljubav
joj piše na obrazima...
Nulta kategorija...tvoja...zaštićena.....


goranmarjanovic @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2013
Nedjelja...
Sjedim ispred laptopa i putujem svemirskim
prostranstvima...vani je oblačno poslijepodne
i iskreno uživam u ovim trenutcima samoće
koje,kako sam stariji,sve više cijenim.


Ne...ovo nije još jedan post o mojim godinama
i o mojim sijedima (iako,nedavno otkrih i treću
sijedu vlas(a drugu na glavi)!) nego,putujući ovom
našom blogosferom i blogovima koje rado čitam,
već dugo pronalazim neke stare blogove i blogere
koji ne pišu i koji nisu aktivni,pa,neki već godinama.
Čitam komentare ispod zadnjih tekstova i vidim da
se ljudi pitaju gdje su a njih više nema...
Sjećam se i nekih blogera koje sam i ja upoznao
a više ih nema i ne pišu...sjetise.bloger.hr.
pa bloumoon.bloger.hr pa shaeely.bloger.hr
I tako,uhvatim se u razmišljanju,gdje su danas ti ljudi
jesu li živi,zdravi,jesu li dobro,jesu li sretni,tužni?
I sve razumijem...i da je ovo virtuala i da je realni
život sasvim drugačiji i teži od ovoga ali lijepo
je saznanje da mnogi od bivših blogera mnogima
od nas nedostaju...da nisu samo nestali,ostavili su
za sobom neki trag postojanja i radosti...
Sasvim sam siguran da ćemo i mi,sadašnji blogeri,
prije ili kasnije,zbog nekoga razloga,otići sa blogera
i siguran sam da ćemo barem nekome nedostajati...
Meni mnogi hoće...ja nekima hoću...
Život...čovjek ne zna što nosi sutra...




goranmarjanovic @ 14:13 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2013
Tebi..........

Tebi koja kao najbolji umjetnik stvaraš iz
ničega nešto...tebi,koja si moj najdraži kritičar
kada zabrazdim u glib svojih nerazmišljajućih
gluposti...tebi,koja si najčvršći oslonac mojih
dječačkih snova i maštanja...tebi,koja u mojim
spuštenim kapcima pronalaziš neku vrstu
autobiografije ...tebi,koja manirom znanstvenika
u meni pronalaziš davno zaboravljene,zaključane
i odavna zagubljene riječi i osječaje...tebi,čija me
nježnost i ove noći oplahuje kao latice onog tek
ubranog cvijeća sa onih naših livada na kojima
sam te prvi puta dodirnuo,zavolio...tebi,kojoj sam
se na ljubav vječnu i svoju zakleo...tebi,čije me misli,
dodiri i nježnosti odvode do nebeskih pašnjaka
ugode...tebi,koja putuješ krvotokom moga tijela
i liječiš rane koje zacijelile nisu...tebi,koja si
moja umjetnost sama,koja u mojim riječima i
dodirima pronalaziš,nevješto skrivene od ljudi,
simbole naših davno zametnutih ljubavi danas
napokon pronađenih,probuđenih...
Tebi pišem u ove kasne sate,da ljubavi,tebi...
tebi,zbog koje više ne spavam na rate...
tebi,zbog koje me sada anđeli prate...
tebi,zbog koje su moje tuge sve tiše i tiše...
tebi,zbog koje ne mrzim niti razmak niti kiše...
tebi,koju ljubim ponajviše...
tebi,koja me čuvaš kao žedna kap...
tebi,koja si moj slap...
Tebi...
tebi želim,nakon svih ovih riječi...
a svaka ima snagu,želju,moć...
u snove ti sa mnom doć...
i tek šapnuti ti nježno
tiho...
Ljubavi...laku noć........


goranmarjanovic @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2013
Evo,sjedim na dvosjedu i odmaram.
Misli mi dok gledam kroz upaljeni
televizor,znam da to znaš,odlutaju do tebe.
Trenutno sam pod dubokim dojmom onoga
kratkoga filma koji sam upravo pogledao.
Znam da si znala da će me se dojmiti.
A fascinantno je zapravo koliko ima sličnosti
sa onim koji je otputovao u suprotnome smjeru.
Ponekada se najljepše riječi pričaju tišinama.
Sjetih se našega zadnjega razgovora i priče o tome
koliko je zapravo,na neki način,pomalo i teško
a i otežavajuće napisati nešto suvislo,nešto
pametno kada si jednostavno užasno sretan.
Kada si presretan.
Svjedoci smo,i u ovoj blogosferi,da zapravo tuga
piše najljepše stihove,riječi,pjesme i glagole.
Izvlači iz nas neku snagu koja se pod njom
prelijeva na papir,na ekran.
A ja nemam tu snagu.Valjda srećom.
Nemam inspiraciju.Nemam potrebu.
Sretan sam.
Nirvana...rekoh ti.


goranmarjanovic @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.