Blog - prosinac 2012
nedjelja, prosinac 23, 2012
Svim dragim ljudima,a i onima drugima,koji
me znaju kako osobno tako i putem ovoga
svijeta virtuale,svim onima koji me možda
čitaju,možda prate,ponekada shvate,koji me
vole,kojima nedostajem,kojima ne nedostajem
(iako,nekako,sumnjam u to)...svima Vama
ŽELIM SRETNE I VESELE BOŽIĆNE
I NOVOGODIŠNJE BLAGDANE!

A Tebi...

Uz koju mi je svaki dan zaista poseban...

Tebi,koja unosiš more osmijeha u moj
mali kutak svemira...

Tebi,zbog koje mi srce tuče kao ludo...

Tebi,koja mi poklanjaš svemire nježnosti,
ljubavi,dodira i radosti...

Tebi,koja si moja druga polovina odavna
izgubljene mi duše...

Tebi,uz koju ovako šlampav vrijedim više...

Tebi ponajviše...

Želim više...nego što želim sebi...

Sretni Ti blagdani...anđele moj...
goranmarjanovic @ 09:34 |Isključeno | Komentari: 0
petak, prosinac 21, 2012
Ujutro se probudih još u cik zore.Čak sam
iznenađujeće ugodno spavao osim kratkoga
buđenja zbog jednoga slatkoga sms-a.
Da mi je preživjeti samo ovaj dan...prva mi je
misao jutros bila...
Žurba,strka,gužva u trgovinama kao da je stigao
sudnji dan,gužve u prometu,na poslu,stalno jurcanje,
pogledavanje na sat...odbrojavanje...hoću li
preživjeti...hoću li izdržati?
Obaveza na obavezu,pripremi ovo-pripremi ono,
kao da je cijeli grad pomahnitao,nervoza se može
rezati nožem.
Da li i oni odbrojavaju?
Žele li da sve bude normalno?
Da sve bude u redu?
Hoće li biti?
Mora...nadam se...izdržati ćemo mi i to...još
malo pa sve ispočetka...
Zvonjava telefona,napetosti u zraku,tek kratki
ugodni razgovori sa poznatim i dragim licima
koji mi vračaju boju u obraze i osmijeh na lice.
Sat neumorno otkucava...još koja minutica i to
je to...nema više...
Ma,biti će sve u redu...sve će biti u redu...mora.
I eto...16.30h...i gotov je radni dan,ovaj pakleni
predbožični dan na Zagrebačkim ulicama...
Preživio...ide vikend...život je opet lijep.
A danas je trebao biti i smak svijeta...skroz
zaboravih na to...
Preživio...
goranmarjanovic @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2012
Neki dan sam stao uz samu Jarunsku
tržnicu jer sam čekao jednu divnu osobu.
Kako je parkiralište koje je naslonjeno uz
nju bilo zatrpano i autima i snijegom stao
sam sa automobilom uz sam rub parkirališta.
Čim sam se stao do mene je došao jedan
dobronamjerni policajac i pokazao mi je
prstom i pogledom u zrak gdje su na vrhovima
rasvjetnih stupova postavljene kamere koje
snimaju promet i događaje u okolini tržnice.
Maknuo sam se iz prevencije da me ne bi
naš vrli gradonačelnik kaznio i nepotrebno
globio.
Ista stvar je i oko Dolca,Kvaternikovog trga,
u Vlaškoj i na još 60-tak lokacija širom našeg
grada,a naznake govore da će se broj kamera
samo i povečavati.

Moj dragi prijatelj radi u jednoj našoj velikoj
pekarskoj firmi i nedavno mi je objašnjavao
kako danas imaju najmodernije strojeve za
pečenje kruha...doslovno,u noćnoj smijeni
ih je danas potrebno samo dvoje a ostalih
desetak (koliko ih je do nedavno bilo) zamjenjuje
stroj.Zadatak im je doslovno da samo sipaju
točan omjer brašna,vode,germe i soli u stroj
a sve ostal,uključujući rezanje brašna,gramažu
kruha,samo pečenje i hlađenje obavlja stroj.

Drugi moj prijatelj radi u Italiji u drvnoj industriji.
Proizvode,između ostaloga čačkalice i drvca za
ražnjiće.Doslovno guraju trupce u stroj a na
drugom kraju stroja izlaze čačkalice.

Jedna moja kolegica za jednu poveću zagrebačku
firmu obavlja poslove vezane za mirovinsko
i zdravstveno osiguranje.Nedavno mi se žalila
kako je uplašena za budućnost svoga posla
jer se pojavila mogućnost e-mirovinskog i sav
se posao danas radi iz fotelje te joj se čini da
neće još dugo biti potrebita.

Da ne nabrajam još hrpetinu primjera u raznim
granama industrije u kojima tehnologija sve više
zamjenjuje običnoga i živoga čovjeka.
Sve je to fino i krasno i sve nam to kao pomaže
i olakšava nam i život sam a i posao ali ne mogu se
ne zapitati...
A gdje je tu čovjek?
Ne postajemo li robovi tehnologija?
Kakva nam je perspektiva?
Što nas sve čeka?
Kažu,čitah nedavno,za desetljeće ili najviše dva
stižu nam automobili kojima će upravljati
kompjutori i procesori koji će predviđati nesreće
u prometu i reagirati na vrijeme u njihovom
spriječavanju.Zvuči odlično.
Ali,zar više nećemo niti voziti automobile?
Hoćemo li za koje desetljeće razmišljati
o hibernaciji?
Živjeti samo na internetu,u virtuali,na blogovima
možda poput ovoga našega?
Da li nas čeka budućnost kao u filmovima "Ja
robot","Matrix" ili "Surogati"?

Sve više cijenim prošlost,svijet bez tehnologija,
običan gramofon umjestio mp-3,500 ljudi na
tvorničkoj traci i stare vhs kazete...život kakav
smo imali prije ovih galopirajućih tehnologija
i kamera koje nas prate u stopu.

Kako je divno rekao narednik Murtaugh: "...i"m
too old for this shit."


goranmarjanovic @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2012
Valjda to ima neke veze sa vremenom,možda
sam postao meteopat a da toga nisam niti
svjestan...zapravo,zadržati ću se samo na
meteopatiji,možda sam postao i još ponešto...
To zahladnjenje koje je došlo,te sve veće gužve
na ulicama,u prometu,u trgovinama...može biti
bilo koji razlog...možda i zbog općeg malodušja
koje je kao hladan sjeverac zahvatilo cijelu
zemlju,a koje se,sistemom domina,prelilo
i na mene samoga.
Možda...možda...možda...
Tisuće je možda a činjenica je puka,i jedina
konstanta,ovoga današnjeg sivoga i hladnoga
dana....
Loše sam volje.Danas sam Grinch.
Već odista dugo nisam bio baš tako loše volje...
Počelo je ujutro...čim sam se probudio,prva
misao mi je obično Ona ali današnja prva misao
mi je bila da danas samo želim biti sam,odvojen
od ljudi društva i događaja.
Ne želim na posao.Kako ironično u ovim turobnim
vremenima.Imam posao i ne želim ga...a stotine
tisuća ga nemaju a žele ga....

Redovi u trgovini prepunoj ljudi svih životnih
dobi...ljudi sa kolicima do vrha napunjenih
večinom nepotrebnim stvarima taj moj današnji
osobni osječaj malodušja samo dodatno pojačavaju.
Cjelodnevne gužve u prometu i polagana vožnja
idiota u crvenom Golfu koji se vozi po lijevoj
traci i razgovara na mobitel samo mi još više
dodavaju sol na ranu...

Razgovori i radosti druženja sa onima koji su
mi u srcu meni samo djelomično i trenutačno
otklanjaju te turobne misli.

A tako se želim noćas zavući u svoju sobicu,
upaliti lampu i biti sam sa sobom...
uopće nisam niti trunčicu samoljubljiv i ne
smatram se nekakvim posebnim društvom
ali danas bih si bio apsolutno najbolje društvo
na svijetu.Želim si otvoriti Buhačev merlot,
napokon početi čitati Austera kojemu se istinski
radujem i pojesti svoju omiljenu čokoladu.
Noćas samo želim biti sam...želim si mir i želim
u tišini slušati otkucaje sata na zidu...noćas ne
želim ništa više...

Zar tražim puno?
goranmarjanovic @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
subota, prosinac 1, 2012
Zgodna,pametna,brineta,dobar posao i plaća,
vlastiti stan,uglavnom svi preduvjeti za dobar
život su pred njom.Ima,naravno,i dečka.Odlikaša.
I voli ga.Zbilja ga voli.Njen dečko je savršen.
Puni đepovi i veliki bicepsi.i nema mana.
Dobro...možda jednu malu ali nije to ništa vrijedno
spomena.Tu i tamo ju malo propusti kroz šake.
Za Boga miloga,pa ide u teretanu.
A zašto to uopće i spominjemo.Pa svi znamo da
prava ljubav mora malo boljeti.
I tako,ona se svidi jednom normalnom gradskom
dečku...finom,pristojnom i kulturnom.Radi u
državnoj administraciji.Tip ima monovolumen
u garaži i nešto malo novca u novčaniku.
Nedovoljno za put u Portugal ali za more se skupi.
On se zbilja trudi oko nje,polako se zblližavaju,
koja šetnjica po Jarunu (koje stalno prekida
najdraži pitanjima kada dolazi doma) i pokoja
kavica i završe oni u njegovom (dečkovom)
autu na Hipodromu.
Ona mu se polako otvara i on uviđa njene
probleme...kada joj se dovoljno približio ona ga
gura od sebe i prekida njihov odnos.
Vraća se dragom.Dovraga,ipak je on njena ljubav.
I tako,rodi mu ona dvoje djece...vjenčaju se i dan
danas žive oni sretno i veselo.
Dragi ima nekoliko tek punoljetnih ljubavnica
po lijepoj našoj,ona nekoliko modrica koje
se lako prekriju skupocijenim kremicama
i svo vrijeme ovoga svijeta koje mirno provodi
u svome četverosobnom stanu.
Naravno,uvijek može otići u šetnjicu,na tržnicu
ili na kavicu...samo prvo treba pitati svoju ljubav
za dozvolu.Da se dragi ne brine gdje je.

Ona u srednjim tridesetima,pristojna i fina seoska
cura,on istih godina,rastavljen,dijete za koje ne
plaća alimentaciju...zapravo fin i pristojan momak,
samo ima mali,nazovimo ga,feler-kronični je
alkoholičar.Ne radi godinama,stalno je po nekim
terapijama,liječenjima i klinikama.
Pokušava se izliječiti čovjek,ne osuđujmo ga.
Prosječno je svaki treći dan mrtav pijan.
Ona ga voli.
Valjda ona dva dana.
Upoznali su se,brzo se žene,ona mu rađa jedno
a ubrzo i drugo dijete...on se i dalje trudi izliječiti
i prestati piti,ipak su tu djeca,ali...hej...nije to
lako...Ali,uspijet će,kaže ona.
I dan danas ima ukupno troje djece,divnu ženu
koja se doma brine za ovih dvoje i koja ih sve
prehranjuje sa socijalnom pomoći koju dobivaju.
On...i dalje se trudi da se izliječi.
Ali uspijet će.Sigurno.

I evo,koliko god prihvačam činjenicu da smo
mi muškarci čudna i problematična bića,
situacije poput ovih gore opisanih su samo dijelić
onoga što sam vidio,čuo ili doživio.
Siguran sam da su se mnogi od nas sretali sa
sličnim pričama i nelogičnostima.
Sve te stvari i priče mi samo potvrđuju zaljučak
iz prethodnoga posta.
Žene zaista jesu po pitanju ljubavi i života
osmotračna autocesta..ali,na nekim raskrščima,
očito je,nekima ne rade semafori.

goranmarjanovic @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.