Blog - studeni 2012
subota, studeni 24, 2012
"Znaš,sve je to bilo super...ona lijepa,sexy,
super tijela i guze...dva-tri mjeseca sam joj se
upucavao,otišli smo napokon na kavicu,porukica po
porukica,večerica,kino i gluposti pa napokon u autu.
I baš mi je bilo super s njom a onda se promijenila.
Počela me je gnjaviti,javljati se,zvati,slati poruke
da me voli,da joj falim i sve te gluposti.Koliko sam
mogao trpio sam a onda sam odustao.Tu i tamo sam
joj odgovorio i rekao joj da sam u gužvi,na poslu i da
nemam vremena.S vremenom je skužila."
Ovako nekako ide nedavna priča jednoga
moga poznanika,kao odgovor na moje
pitanje gdje mu je ona plavuša.
"Bili smo skupa pet-šest mjeseci i mala se totalno
zacopala u mene.I meni je bila ok.Onda sam
upoznao onu crvenokosu sa kojom si me jučer
vidio kod Mercatora".
"I šta je bilo sa onom,upitah znatiželjno?"
"Poslao sam joj poruku da je gotovo."
Ovako nekako u suštini ide priča moga kolege
sa posla.Imam još nekoliko sječanja na slične
muške priče ali da se ne držimo njih sada ću
vam predočiti jedno svoje sječanje.

Upoznao sam je prije nekakvih devet-deset godina.
Baš mi je bila i draga i slatka i ženstvena.
Duga crna kosa,velike smeđe oči i nevini nježni
osmijeh.Stvarno mi se svidjela.Par mjeseci
sam se morao truditi oko nje...bilo je konkurencije.
Pokupio sam je s posla i izašli smo na kavicu,
ugodan razgovor...nije me oborio s nogu ali
mi se svidio.Na rastanku sam dobio poljubac.
Mali ali slatki.
Dan po dan i zbilja sam uživao sa njom,
neću reći da je to bila veza,jer misim da to
to još nije bila ali jednu sam večer prespavao
u njenom malom stanu u Španskom
i kada sam oko deset ujutro krenuo kući
desilo se nešto nakon čega smo krenuli
prema dolje.
Svi vi,dragi čitaoci koji me poznajete i
upoznajete barem virtualno,i vi koji me
poznajete van ovih virtualnih redaka,nadam
se da znate da ovo mjesto smatram mjestom
na kojem mogu ispričati i reći i one loše stvari
o sebi samome.Ovu smatram jednom od njih.
Nego...da se vratimo na tekst.
Na izlazu iz njenog stana,dok smo stajali
na njenom kućnom pragu a nakon poljubca
za rastanak ta me je cura čvrsto zagrlila
oko pasa.
Ono što znam i danas,nakon gotovo cijeloga
desetljeća,je da je to bio najčvršći i najjači
zagrljaj kojega je itko ikada doživio.
Iako je trajao možda desetak sekundi
ljubav,snaga i emocija koja je isijavala
iz njega jednostavno me je zaprepastila,
oduzela i preplašila.
Kao da je u tome običnom zagrljaju bila
sakupljena sva ljubav ovoga svijeta.
Već dva,tri koraka nakon izlazka iz njenoga
stana već sam znao.Ja njoj ne mogu toliko
uzvratiti.Niti približno.
Danima sam razmišljao o tome zagrljaju.
Tolika emocija u meni je povukla kočnicu.
Danas znam da sam pogriješio.
Zaista se nadam da je našla nekoga vrijednoga
toga toplog zagrljaja.Bio sam,možda,krivi
čovjek u pravo vrijeme na pravome mjestu.

Nakon ovih par muških verzija naših
"ljubavi"ne mogu da se ne zapitam,
pa da i ne priznam,da mi muškarci
zaista ponekada znamo biti svinje.
Nedavno sam pročitao u nekim
novinama da su muškarci kada je
u pitanju ljubav tek dvosmjerna cesta,
a da su žene po istom pitanju
osmotračna autocesta.
Iskreno...zaista ponekada ne razumijem
mentalni sklop nas muškaraca,kao da
namjerno (ili nesvjesno) radimo i činimo
pogrešne stvari.
I ne mislim tu samo na ljubav.
Ali sam siguran da ima neke veze sa
našim egom.
Kao da namjerno radimo stvari kontra
logike same.
A možda je stvar,barem kod mene,
jednostavna i tako očita.
Život mi je izgradio koji dodatni trak.




goranmarjanovic @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 19, 2012
Osjet tvoj je nježan
tako iskren i tih
mekoća tvoga glasa
neopjevani stih
a blizina tvoja
u meni čežnju budi
i svi smo mi bez nje
tek izgubljeni ljudi

da sam sada ondje
tek dodir dva od tebe
oči tvoje biserne
izliječile bi mene
zagrnule bi moju usamljenu dušu
živjele bi mene
dok hladni vjetri pušu

nisam ja od onih
što pišu ti pjesme
i nisu riječi moje
žednom voda s česme
a i sve riječi ove
u tvoj jedan osmijeh stanu
znaš,na tebe mislim
i noću
i danju


goranmarjanovic @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
petak, studeni 16, 2012
Zasigurno se nikada nisi penjala po krovu i namještala
digitalnu antenu.Da bi dobila kristalno čistu sliku trebaš
savršeno točno namjestiti signal i vertikalno i horizontalno.
Tu ne može i ne smije biti pogreške.
Tek jedan stupanj,milimetar,odstupanja i slika ne bude čista.
Tako je i u životu.Iskreno mislim da čovjek nema samo
jednu srodnu dušu,zločesto kradem tvoje riječi.
Kao i uvijek,slažem se sa tobom.
Prije nekoliko godina mama me je zamolila da joj
uplatim neke novce u nekoj poslovnici jedne
velike hrvatske banke.
Otišao sam u jednu poslovnicu u širom centru grada...
žena je pozvala moj broj...i "strefilo" me je...u tih
par minuta savršeno smo "kliknuli",baš kao namještena
slika,susret na sjecištu naših horizontala i vertikala.
Riječi su same izlazile,nismo skidali oči jedno sa
drugoga,pričali smo kao da se znamo cijeli život...
I uplatio sam novce...i ni danas mi nije jasno zašto sam
bio toliki magarac pa je nisam pozvao,tražio da se
upoznamo.Dugo mi je bilo krivo,jedan put sam dolazio
tamo ne bih li ju vidio ali nisam...čak joj nisam saznao
niti ime,znam-i ona je to osjetila,čekala je da je
pozovem...da je barem bila hrabrija od kukavice...
Ali opet,možda tada ne bih upoznao tebe...

Sada ću ti priznati nešto što sam čuvao kao svoju
malu tajnu...
Posao me svakoga dana vodi da prolazim trgom
Kralja Tomislava...znaš ga,onaj trg iza samog
Tomislavovog kipa tik naslonjenog na Glavni kolodvor.
Tamo je onaj veliki zeleni park,predivno uređen,sa onim
klupicama i vodopadom.Postoje tamo i one dvije drvene
klupice čija su se leđa okrenula Tomislavu,možda
dvadesetak metara udaljene.U poslijepodnevnim satima
sam Tomislav svojom veličinom stvara im lijepu zaštitu
od sunca...sjediti na njima je sigurno zaista prelijepo...
I tako,ja rođen i odrastao u ovome gradu a nikada
nisam sjeo na te dvije klupice i predahnuo,odmorio se
i guštao na njima.
Nije da nisam imao prilika ili vremena ali oduvijek sam
maštao samo o jednome-da sjednem na te klupice sa
nekim odista posebnim.Da sjednemo,dotičemo se
rukama,popijemo po gutljaj vode iz bočice i
gledamo u beskraj.
A svijet kraj mene...
To mora biti sa nekim posebnim.
Znam,sada ćeš pomisliti,pa bilo je Gorane posebnih...ti
znaš,i je...ali uvijek mi je falio onaj mali korak da
budem apsolutno siguran da to želim sa njom.
Zamijenjivao sam Tomislava Opatijom,večerima na
Griču i jutrima na Sardiniji ali nikada onom klupicom
na Tomislavcu.
Možda sutra,možda za šest mjeseci,za šest ili šezdeset
godina,ma neka bude i zadnjeg dana moga života ali ja
ću kad-tad sa nekim meni odista posebnim sjesti na tu
klupicu,pogledati ju,uzeti njen dlan u svoju ruku
primaknuti ga svojim usnama,poljubiti ga i biti ću
savršeno sretan kraj nje.
Znaš da hoću.
Do tada znaj,ona klupica je prazna...
goranmarjanovic @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 11, 2012
Dobra vam večer,prijatelji blogeri,samozvani
i divni pjesnici,pisci,ostavljeni,sretni i nesretni
i svi vi koji se,kao i ja,nalazite negdje na rubu
svega toga.
Vjerovatno su nam lagali da bi nas zaštitili.
Pomalo je tužno da sam tek sada,u ovim svojim
srednjim godinama,postao svjestan činjenice
da nas positno lažu cijelo vrijeme.
A,za divno čudo,ne mislim na političare...iako...
Lažu nas naši roditelji,naši djedovi,naši učitelji.
Cijeli život slušamo jedne te iste laži.
Te riječi mi u ove sitne sate kao bubnjevi odjekuju
glavom..."Sve će biti dobro."..."Sve će biti dobro."

Ali nije,stvarno nije dobro...naprotiv,kao da nam je
cijeli život posložen da ne bude dobro.
I ako nam je dobro,nevolja je odmah tu,sa samo
jednim ciljem...da ne bude dobro...
A što ako je,kao što nasljeđujemo plave oči
ili kovrčavu kosu,u ljudskome genomu da mu
sve ide na krivo?
Što ako je patnja pri začeću utkana u nas?
A tragedija je,s obzirom na neminovnost kraja
života,pravo stečeno rođenjem?
A što ako se jedne večeri,kao što je ova,dok ste
u toplini svoga doma,i kada ga najmanje očekujete
sranje jednostavno dogodi?
A sranja se događaju,svakodnevno...meni,tebi,nama...

Danas je u stravičnoj i tragičnoj nesreći u Kaštel
Gomilici,u naletu teretnog vlaka,u nevinoj
dječjoj igri,pri kobnom pretrčavanju pruge
život izgubila nesretna petogodišnja djevojčica.
 
Imao sam dobru namjeru pisati o nečemu vedrom,
možda koju o radosti i ljubavi ali riječi ne dobivaju
smisao.Ne noćas.
I ovoga trena sve moje misli putuju obitelji nesretne
djevojčice ,čiju tugu i boli dijelim i osječam.
Zato,dragi moji...noćas nisam dobro.Uopće.
Zapravo...biti ću brutalno iskren pa ću priznati da
mi noćas nešto nedostaje.

Ono što sam iznenada i iskreno zavolio,osmijeh koji
bih sada volio vidjeti na njenom licu,ruku koju bih
volio joj dotaknuti...no,noćas oko mene samo
tišina i mrak pričaju prstima.

I što imam ja od toga?
I što,zapravo,bilo tko od nas ima od tih silnih tuga
i nesretnih ljubavi ,i što imamo od toga da živimo
u sjećanjima i prošlostima i ne krenemo dalje u život?

Ali evo,samo za kraj,da ne bude baš sve u crnom
tonu,reći ću vam u što ja zaista vjerujem...

Sada dok i ja ovdje u ove sitne sate pišem ovaj
tekst,i sada dok netko oplakuje svoje najmilije,
i dok vi čitate ovaj tekst-netko je sa nama.
Uz nas.
Netko tko nam je spreman pomoći,tko će nas
podići,tko nas je spreman zadržati,oprostiti
nam,poljubiti nas,trpjeti nas,nositi nas,tugovati
nas,voljeti nas.

Mi ga samo moramo prepoznati.
I ne,roditelji i djedovi moji...i ne mora sve biti
u redu,ali u jedno sam apsolutno siguran.
Nisam sam.Dok je tebe.
Znam da čitaš.Znam da se pitaš.
goranmarjanovic @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 4, 2012
Prije nekoliko dana sam,kod jedne vrle blogerice,
pročitao jednu lijepu pjesmu i još uvijek mi se
po glavi mota jedan njen redak:"...koliko tuge
čovjek može podnijeti..."

Promatrajući,ovako sa strane,cijelu našu blogosferu
pa i svijet izvan nje,ne mogu se oteti dojmu-puno
previše...ne znam gdje su uopće granice kada čovjek
zbog tuge počinje pucati,zasigurno ta granica ovisi
o svakome pojedincu zasebno...i moja je bila vrlo blizu.
Čini mi se da su sve naše tuge,na ovaj ili onaj način,
najčešće povezane sa ljubavlju i gubitkom iste a ipak
malo manje zbog gubitaka materijalnoga...
I to je lijepo,dokazuje to da smo ljudi...ili da se ne
brinemo pretjerano zbog materijalnoga...

Sada ste se,vjerovatno,već prevarili i pomišljate kako
je ovo još jedan tekst u kojem će bloger žaliti i tugovati
zbog nekih izgubljenih ljubavi a vi ćete mu pružati
podršku,davati mu snagu da preživi.Hvala vam kada
jeste,ali...ja sam svoje "odrobijao" i preživio
...danas znam,nije bilo vrijedno mojih tuga...
Ono što sam volio pamtim-ali više ne volim.
Čak više i ne brojim-nema smisla...

Zapravo i ja,kao i jedna divna blogerica, "gledam
svijet ružičastim naočalama" i unatoč svim nedaćama,
nepravdama,preprekama i tugama znam i mislim
da je život vrijedan življenja i borbe za njega.
Svi,pa i ja,ponekada pljujemo po njemu,tražimo neki
smisao života,najčešće s nekim u njemu,težimo
materijalnim vrijednostima i svemu što stvara
prestiž pred drugima...

Imam koliko imam...auto kojem pod hitno moram
promijeniti grijače,plaću koju je privatnik već prekrojio,
režije od kojih boli glava,kose koliko je ostalo a zdravlja
i ljubavi nikada dovoljno.
Da,mogao bi voziti novi auto,imati vikendicu na Braču,
imati pune đepove para i manekenke za vratom.
Vjerovatno,u tim uvjetima,ovaj moj slučaj i život
i ne bih baš smatrao pretjerano sretnim.

A jesam...nisam gladan,žedan,krov je nad glavom,
auto,posao,obitelj je zdrava,imam hobije,ljubav
žene ispod ovog neba,par njih koje maštaju o meni
i,kao svako muško,par njih o kojima ja maštam.
Neću reći da normalnom čovjeku sreća teće u potocima,
ali da-sretan sam što sam na ovome svijetu...nekima
je isto drago...kome nije-*ebite se...

"Dobar početak"...pomislio je,slutim,onaj gore u
proljeće 75-te dok je ovaj glavati došao na svijet...
"pratim dalje"...za sve ostalo "nek se malac bori"...
I gura malac...i bori se...i trudi...svaki Božji dan...
Život je lijep i život je težak...
Nema predaje...malac tu riječ ne poznaje...
goranmarjanovic @ 01:57 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.