Blog - listopad 2016
četvrtak, listopad 20, 2016
 

Stigao je negdje iza podneva,tik poslije ručka,
i odmah je pogledao je prema klupici u parku a lice
mu se razvuklo u osmijeh kada je uočio da je prazna.

I evo ga,danas,dvadeset godina kasnije,na mjestu
gdje je sve i počelo,udobno zavaljen na toj maloj,
trošnoj i oronuloj drvenoj klupici.
Mjestu gdje je za njih dvoje sve postalo jasnije
i gdje je po prvi puta zaista shvatio značenje riječi-voljeti.

Sječanja ga vode na njihove prve dodire prstima,
njihove
prve zagrljaje,prve poljupce i prve poglede
ispod obrva.
Kao i svi Draženovi koševi kojima je prošlost lagano
dodavala centimetre tako i njegova prošlost sve više
uljepšava njihove susrete,njihova šaputanja i poljupce.
Dok je stranac tako sjedeći prebirao po svome životu,
kopajući po svojim sječanjima,iznenada se,isprva tiho,
pa sve glasnije iz njegovih usta začula melodija:

"...you're my downfall
    you're my muse
    my worst distraction
    my rhythm and blues..."

Ponavljao je stranac svoju pjesmu,tu u parku,okružen
samo svojim sječanjima,ponavljao ju je poput nekakve
brojalice i zvučala je poput najljepše arije.
Pjesma je privukla gdjekojega prolaznika koji je prolazio
parkom i dok su neki netremice i blijedo zurili u njega
hrabriji su radosno razvili lice u osmijeh i stidljivo su
ga pogledavali.
Gledali su ga kao da su svjedoci nečega važnoga,
nečega što će moći ispričati svojima kada stignu
tamo gdje su pošli,svojim muževima,suprugama,
svojim majkama
i očevima.

A stranac?
Iznenada je zašutio,pa pogledom punim ljubavi otpratio
suzu što mu se kao gruda snijega skotrljala niz obraz,
a onda se isto tako,iznenada,ustao i u gotovo grobnoj
tišini nekamo uputio kamenim pločama kroz park
glave čvrsto pribijene na prsa.

I gotovo bih se mogao okladiti da ga ni sve pjesme
svijeta,niti najljepše žene grada pod Sljemenom ne bi
natjerale da zastane.

Niti ne osvrćući se,samo je na tren bacio pogled
u maglovito nebo dok su prve kapi krupne jesenje
kiše močile njegov obraz i brisale dokaze tuge sa
njegova naboranog lica.


Dok je stranac polagano nestajao u magli mogao
bih se zakleti da se kroz izmaglicu čuo njegov glas,
glas koji je pjevušio njemu poznati refren:

"...you're my end and my
          beginning
    ewen when i lose
          i'm winning..."

Na klupici na kojoj je stranac sjedio,ležao je,prije
ostavljen nego zaboravljen,jedan ljiljan.


                               THE END
 

goranmarjanovic @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, listopad 11, 2016
 

Ponekada se uhvati u razmišljanju kako mladost
brzo poleti.
Kao da je jučer bio mlad,zdrav,nepogrbljen,naspavan
i čitavih cipela,a evo,okreneš se i došla je starost.
Dok hoda gradskim periferijama u ofucanim cipelama
različitih vezica razmišlja o tome kako je uopće
završio u ovome limbu?
Grozničavo tražeći barem donekle suho i čisto
mjesto gdje će na nekoliko sati prileći i gdje ga neće
ometati psi lutalice i narkomani sječanje ga vodi
u topli dom,uvijek punu peć na drva,čistu posteljinu,
psa koji se zalijepio za njegovu nogu i čašu vina
u ruci....

Sječanja...ako su to uopće njegova sječanja.

Sve više priča sam sa sobom...zaboravlja...možda
je i topli dom bila samo neka nedavno pročitana
priča iz starih novina kojima je umotao orahe koje
je nedavno pokupio ispod nekog stabla.

Nekada je imao obitelj.
Nekada je i volio.
Jednom.
Neki su pomrli...neki ga se danas srame,ne poznaju ga.
Okreću glavu.
On im olakšava,ne želi nikome biti na teret.
Ponosan je na nečaka...prije par godina je čuo
da radi negdje vani.
Ponos.
Vražji ponos,pomisli.
Negdje treba prespavati.
Nije još prehladno,dok ne nabavi kaput bit će sasvim
dovoljna i ova košulja.

Par sati.Biti će dovoljno.
U zoru mora krenuti...treba naći hranu,zaliha je
gotovo pa nestala.
Pinklec na rame i put pod noge,u vlak ne može jer
ga ne puštaju.
Izdržati će valjda i cipele...moraju...još ovu zimu.
Običan dan u...limbu.

Bez brige,ljudi...
Neće vam smetati.Nećete ga niti primjetiti.
Brojati u statistici.
On je nevidljivi čovjek.





goranmarjanovic @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 5, 2016
Dragi Playboy...

Priznajem,nisam mislio da ću ti ikada napisati pismo,
štoviše,uvijek sam mislio da su pisma koja primate
samo plod fikcije i izmišljanja vaših novinara ali,eto,
rekoh sam sebi idem probati pa što bude.

Nastojat ću biti što kraći u pitanju kako bi vam se uopće
dalo pročitati moje pismo.

Dakle,ima tome godina...imao sam jednu djevojku,
malo je reći da je bila sexy,predivna,putena,obla
baš tamo gdje treba...komad za kojim se okrećeš
na cesti.
Doslovno je bilo dana kada ste me pištoljem trebali
skidati sa nje.
Bilo je još tu i poslije nje djevojaka,svaka je bila divna
na svoj način...malo je reći da nismo uživali  sexu
ali nikada niti sa jednom djevojkom iz moje prošlosti
nisam doživio da u trentcima dok smo udaljeni a ja
maštam o sexu (a to je vrlo često) u mojim maštarijama
bilo koja od njih bude "centralna figura" mojih razmišljanja.
Ono...prebacivaš kanale,vidiš neku sexi djevojku,bujnu,
polugolu ili golu i "zaroniš" u maštanja...
Uvijek sam maštao o toj teti...ne o curi(curama).

I danas kada razmišljam o svome sexualnom životu,a ne
pišem vam ovo pismo da se žalim na njega,
muči me problem da u svim svojim "maštanjima" i
"fantazijama" ne maštam o sadašnjim curama nego o
jednoj djevojci koju sam upoznao prije ohoho godina
i ona više nije dio moga života.

Pomalo mi je frustrirajuće da nakon noćnog uživanja
sa jednom djevojkom dođem kući sa posla i sav
napaljen ne mislim o njenim sisama nego na tu osobu
koja je daleko od meni i vjerovatno me se niti ne sječa.
I to već traje godinama.

Probao sam sve ljubavne recepte,juhu od kornjače,
španjolske mušice....(hahahaha)
Šalu na stranu,zaista sam probao sve,
mijenjanje partnerica,pokušavao misliti na ovu ili onu
ali i dalje kada sam sam i napaljen mislim na nju...

Što da radim?
                                                         Preacher

goranmarjanovic @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.