Blog - listopad 2014
nedjelja, listopad 26, 2014
 

Ponekada je razmišljao o onome što se dogodilo taj dan.
U noćima poput ove često mu je na um padala
pomisao da je pogriješio što je svoje tajne toliko
dugo čuvao u sebi.
Te misli su mu slamale razum,sa dolaskom jutra
postajale su sve snažnije i ružnije,i kao valjkom
su lomile zaborav koji je gajio u sebi.
Vraćale su mu sječanje na jutro poslije.
Maja je sjedila na rubu kreveta,gladila mu obraz
i u tišini ga je gledala u oči.
Toliko toga u životu nam se svodi na ono što je
ostalo neizrečeno,na pasivnost,prazninu i tišinu
koje u kriznim trenutcima pobijeđuju hrabrost.
U njenim očima gorijelo je jedva primjetno svijetlo.
Zagledao se je u njene oči.
Nikada ne bi povjerovao da nije vidio na vlastite
oči kako se to granitno lice može topiti.
Izašli su na pospane zagrebačke ulice.
Tišina je bila tako prodorna da ju niti zavijanje
pasa nije moglo nadglasati.
Posljednji puta su se poljubili,tamo na samom
uglu Bauerove i Laginjine.
Gledao je za njom sve dok nije izašla na Vlašku
i zašla iza ugla zgrade.
Tada se i on okrenuo i nastavio hodati ulicom.
Jer što drugo da i jedno od nas učini?





goranmarjanovic @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, listopad 3, 2014
 

U ovom gotovo ekskluzivno hrvatskom osječaju zamora
i beznađa,neostvarenih želja koje nam nestaju pod
prstima poput jučerašnjeg snijega na kiši,ostati svoj,
ostati normalan i uljuđen sve više postaje mana kojoj
se kritična masa ljudi izruguje.

Silovalo,ubilo,ukralo,prevarilo,lažiralo,priznalo,pokajalo
se...gdje god se okreneš svugdje ista priča...postajemo
društvo koje od takvih probisvijeta radi heroje,diže
ih u nebesa a oni postaju moralne vertikale društva.

Na ulici se gotovo može opipati apatija koja je obuzela
ljude,ljudi postaju ravnodušni,na djelu je tromost duha
uz tek prerijetke provale najčešće sportskih uzbuđenja
koje bi za dan-dva presušilo.

Postalo je gotovo pa uzaludno prisjetiti se kada smo
zadnji puta vidjeli da muškarac otvara ulazna vrata
i propušta ženu da uđe u prostoriju,ustajanje starijima
u tramvaju,guranje bicikla preko pješačkoga prijelaza
ili pomaganje susjedu u nošnji vrećica sa tržnice.

Svjetlost nas obasjava a mi je ne vidimo.
Stvari protječu uz nas a mi ih ne doživljavamo.
I sad kao da je sunce prekrila sjena.
Ili je možda pala preko naših srca,pa nam je od nje
pogled potamnio.

goranmarjanovic @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.