Blog - listopad 2012
nedjelja, listopad 28, 2012
Gospodin K je,sasvim sam siguran,bio
dobar čovjek.I dobar susjed.
Naravno,ako je mjerna jedinica za oboje osoba
koja je spremna uvijek ti pomoći,koja će te
uvijek oraspoložiti i nasmijati.
Istina Bog,između nas dvoje su se ugurala
tri-četiri desetljeća života tako da je on bio mnogo
bliži mojim roditeljima nego meni,ali kada je god
trebalo doma nešto susjedski pripomoći,prekopati,
prebaciti,ispiliti,slagati-uvijek sam znao,na gospodina
K se uvijek može računati.
Kako mi tako i svi ostali susjedi.

Gospodin K je bio već godinama u penziji i zaista
sam ga smatrao dobrim duhom našega kvarta.
Živio je sa svojom ženom,gospođom M,niti stotinjak
metara od nas i živjeli su mirno i sretno.Dvije kćeri
su otišle svaka svojim putem i životom tako da su
u kući bili samo njih dvoje.

Prije nekakvih četiri-pet godina gospodin K je,tako su
svi pričali,odlučio prodati kuću i pod stare
penzionerske dane preseliti se u širu okolicu Zagreba
i tamo si kupiti manju kućicu.Razlika novca koja će se
pojaviti u toj transakciji namijenjena je njegovoj kćeri
koja je sa vlastitom obitelji ušla u neke dosta velike
dugove i roditelji su joj na taj način odlučili pomoći.
Pomalo sam bio i tužan što gospodin K odlazi...uvijek
je bio tu,raspoložen za šalu,za komentiranje utakmica
Dinama,za priču,za veselje...

U tih par godina navračao je nekoliko puta k svima
nama...dva-tri puta me nije tada bilo doma,ali dva
puta jesam...ostao je isti stari,opičeni,penzioner.
Lijepo smo pričali,popili "mirogojčeka" i "ledenu" i
stvarno je bilo ugodno i ljiepo.

Prije nekakvih godinu dana čuli smo da je imao
nekakvih problema sa kičmom i sa srcem i da je
jednu večer,dok je gospođa M bila kod sestre,izašao
vani do bunara i da ga je kičma ukočila toliko da se
nije mogao vratiti do kuće pozvati pomoć.Gospođa
M ga je,drugo jutro,našla sklupčana u dvorištu.
Onda je došla operacija kičme a onda i ugradnja
pacemakera.Zadnje dvije godine bilo kakav kontakt
je izostao,a i život kako naš tako i njegov tjera te
da guraš naprijed i nemaš vremena previše
osvrtati se...a onda su stigle loše vijesti.

Vijest se brzo proširila do nas.
Gospodin K je preminuo...

Naravno,potrpao sam roditelje u auto i otišli smo
na sprovod...malo mjesto,malo groblje,malo ljudi,
tužan i tmuran jesenji dan...
Gospodin K je zaslužio sunce,more ljudi i anđele
na dolasku gore...

Znam to...ja sam ga poznavao.

Zbogom susjed...eto,bar ovako....
goranmarjanovic @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2012
Prije nego što išta napišem i prije nego
nego nastavite čitati ovaj tekst,želio bih
nešto reći o sebi...
Zaista se ne smatram moralnom vertikalom
ovoga društva,iako bez lažne skromnosti-imao
bih dosta prava da govorim o istoj,ali
količina moga razočarenja koju sam doživio
u današnje rano jutro daje mi,zaista,za pravo
da barem na ovaj način podignem glas protiv
stvari koje nas svakodnevno truju i okružuju...

Naime...ne znam da li još netko osim mene
uopće svakodnevno čita dnevne i tjedne tiskovine,
ali meni je dan nezamisliv bez jutarnjeg i noćnog
prelistavanja dnevnog tiska...čitanje vijesti na
raznoraznim portalima nikako mi ne može zamijeniti
šuškanje papira u ruci.
Ovdje sada neću davati glupu reklamu meni
najdražim tiskovinama-vi koji me znate,znate koje
su mi novine najčešće pod rukom,ali zaista osjećam
potrebu da podijelim sa svijetom grozotu koju sam
danas vidio u jednim dnevnim novinama...

Iskreno,neću im niti napisati ime-iz razloga što je
i antireklama reklama ali zaista želim ovako javno
reći,napisati,da moja malenkost kao obični čitatelj
i konzument tiskanoga medija nikada nije,a niti će,
kupovati taj dnevni list...a nadam se niti itko
drugi...

Naime...danas je u toj tiskovini na naslovnici izašao
slijedeći naslov..."AVA IŠLA NA WC SA LJUBOM
JURČIĆEM!"

Dalje...a sada osjećam pomalo stid zbog toga što
sam zavirio za nastavak priče ,u tekstu piše da su
njih dvoje zajedno išli do wc-a i da je tamo bila
gužva i bla bla bla...

Nešto sam godina i nakupio i sjećam se kao klinac
sam čitao SLOBODNI TJEDNIK od pokojnog Božića
ali u odnosu na ovu tiskovinu i ovaj naslov-oni su
bili NEWSWEEK...
Ja jednostavno ne mogu niti provariti niti shvatiti
to što izlazi u novinama...ove novine su samo vrh
ledenog brijega...pa prave teme i priče su svuda
oko nas a oni pišu,a ljudi čitaju,tko s kime ide na wc!
Nikada otkada čitam novine nisam pročitao niti
vidio u novinama nešto gluplje,morbidnije
i degutantnije...

Iskreno se bojim da nas,u ovoj državi sve skupa
vrag ne odnese u krasan...

I da...samo za kraj želim sa svima vama
podijeliti nešto zaista ekskluzivno...

U subotu kasno navečer,vraćajući se sa jedne
zabave,stali smo uz cestu jer je jedna Renata
hitno morala isprazniti mjehur...a govorio sam
joj da uspori sa bambusom...bio je mrkli mrak
i njie se usudila sama zakoračiti tih par koraka
od ceste u gustiš-pa ajde Gorane,na stražu...i tako,
ušli smo u gustiš i ona je olakšala mjehur...dugo...

Eto...ako nekoga zanima...
goranmarjanovic @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2012
Prije nego počnete čitati ovaj podugačak tekst,želim
nešto naglasiti...
ponukan mnogim postovima koji govore o izgubljenim,
nesretnim i tužnim ljubavnim sudbinama,a svjestan
činjenice da smo najčešće svjedoci ženskih iskrenosti
po tome pitanju,a živjeći život odraslog mužjaka
odlučio sam napisati ovaj post koji će,možda,uspjeti
pokazati mušku stranu tuge,razočarenja i praznine.
Želio bih naglasiti da su događaji koji slijede,unatoč
malim scenarističkim škarama,moje osobno viđenje
problema i da ne odgovaram za možebitne reprekusije
u bilo čijim pokušajima riješavanja problema na moj
"zdravoseljački način".

PROBLEM...
Naravno,problemima iz razumljivih razloga neću davati
imena nego ćemo ih oslovljavati malo drugačije.
Nazovimo je Prva...
Zaista sam bio onako pravo zaljubljen u nju...trajalo
je to lijepe tri godine-bilo je tu i uspona i padova,svađa
i radosti...i iskreno,zaista sam uživao i u njoj i sa njom.
Bila je,zapravo,prva za koju sam uopće
pomislio-to je to.
Vjerujte mi na riječ,i danas ne znam gdje je puklo kod
nas...pamtim,njena najljepša vrlina je bila ta njezina
samokontrola i taj njen unutrašnji mir.Moja suprotnost.
Dok smo se vozili od Zagreba do Opatije i dok smo se
smijali i pričali ona je mogla cijelim putem držati
potpuno mirno ruke na koljenima...a ja kao nekakav
pantomimičar...ruke stalno crtaju po zraku...
Par puta smo se gadno posvađali,svašta si rekli,i
očito,taj jedan je bio previše...onda sam ju zvao,pa
mi je poklopila slušalicu,pa se ja njoj nisam,u inat,
javljao desetak dana i dan po dan...završilo.Šteta.
Prije nekih godinu dana,sasma slučajno,sretoh ju
u gradu...malo nelagodno njoj-malo meni...malo
smo popričali...i iskreno,ništa me nije štrcnulo.
Kraj.Prebolio ju.

Druga...
Eh,Druga...tu je problem malo dublji i teži...
Za nju sam znao,čim sam je vidio,to je žena moga
života...zamislite najljepšu i najnježniju ženu-dodajte
beskonačnost i još niste ni blizu kakva je to žena...
Poetičan glas,mirnoća,staloženost,njen humor,
pristojnost...čemu lagati-pao sam kao kruška...
Bila je jedina i prva žena koja je izokrenula moju
listu životnih prioriteta-u njenom društvu sam
se osjećao savršeno.
S obzirom da pišem u perfektu,slutite kraj.
Gdje je puklo?
Vjerovatno se ona u mome društvu nije osjećala
jednako savršeno.
Pa sam ja okončao neminovno.
Hoću li je ikada zaboraviti?
Ma dajte,nećemo si lagati...

KOMPLIKACIJE
Ovako,imam manu da pamtim brojeve i sve vezano
sa njima,čujem ili vidim niz brojeva,ponovim ga
u glavi ludoj i ostane unutra...i da,naravno,
zaboravim Domestos i mlijeko u dućanu.
Baš zbog te deformacije navika mi je brisati
brojeve telefona od one male grupice bivših,
da ne bih pod utjecajem vatrene vode počeo
zivkati uokolo i sramotiti se.
Nažalost,ostanu u glavi dok se s godinama brojevi
ne pomiješaju i ne izgube.
Broj telefona od Prve sam pamtio jako dugo.
Nedostajala mi je predugo.Znači-tugovao dugo.
Trudio sam se upoznati neku drugu,okretao preko
kreveta treću ali falila mi je.

Druga me je po tome pitanju baš sastavila.
Trudio sam se da okolina to ne vidi ali po cijele
dane sam mislio samo na nju...dok sam jeo,radio,
spavao,igrao nogomet,čekao na semaforu-mislio
sam na nju.
Bio ljut na sebe i govorio sam sebi da sam idiot,
ali opet sam mislio na nju.
Nadimak koji sam joj dao u inicijalima na
registracijskim oznakama me je i u ono malo
sekundi u kojima mi nije bila u mislima-opet
podsjećao na nju.Tv voditeljica koja me užasno
podsjeća na nju postala mi je najgora noćna mora
i razlog da ne gledam Novu tv...

RJEŠENJA
Koga varati,nitko nema čarobni štapić,sve je
to individualno...zatvoriti se u sobu i tugovati (ne
pomaže(op.a.)),spavati sa njenom prijateljicom
(pomaže tih par minuta),napiti se (do jutra pomaže),
glumiti frajera kojemu se fučka(ne pomaže),ponovno
se zaljubiti pa makar i virtualno (dva palca gore),
živjeti dalje i izvuči pouke iz toga (dobra teorija)...
sve je to,iskreno,različito od čovjeka do čovjeka.
Ja vjerujem u ono što mi je jednom netko negdje
rekao..."Da nekoga preboliš treba ti točno onoliko
vremena koliko je trajala ta ljubav.Ni dana više.Ni
dana manje."
Slažem se s tim.
Toliko mi je negdje trebalo za Prvu.
Danas se više niti ne sječam broja telefona,pamtim
tek predbroj...došla,ostavila trag,otišla.
Prihvatio.Volio.Preživio.

U slučaju Druge ne mogu se držati te mudrosti.
Ima i ona..."Živi dan po dan,bitno je da nisi blizu
nje,da je ne vidiš i vrijeme će već uraditi svoje."
I da li je lako?Hahahaha...nije.
Da li mi je žao?Ko psu.
A što sada radim,kako sam?
A ništa...živim,volim i brojim...
Neću dovijeka...kažu stariji...
goranmarjanovic @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2012
Radila je u jednoj maloj trgovini u neposrednoj
blizini stare lokacije moje firme.
Tamo sam,između ostaloga i zbog nje same,vrlo
često navraćao u nabavku,u kupovinu.
Bila je iznimno lijepa i vrlo ženstvena trgovkinja,
punih usana,duge crne kose i prelijepog osmijeha
koji je zračio toplinom...jednom riječju zaista lijepa
žena u srednjim tridesetima.
Činilo mi se da je nekakvih 7-8 godina starija od mene.
Ona je zaista bila jedna od onih žena,osoba,koju
kada uđete prostoriju u kojoj se dotična nalazi morate
primjetiti prvu...stvarno mi je pomalo i laskalo i
komplimentiralo koketiranje sa tako lijepom ženom.
A onda,bijaše to prije nekih 8 godina,moja firma
se preselila na drugu lokaciju i moji dolasci u tu
trgovinu su lagano iščeznuli.
Do danas.

Vozeći se po gradu put me je nanio u taj stari
kvart i palo mi je na pamet,vidjevši da ta trgovina
i dalje postoji,da bih mogao tu stati i kupiti nekakav
sokić i grickalice...iskreno,naravno,zaista me je i
zanimalo da li je dotična gospođa još uvijek
tu...ipak je već prošlo proljeća...
U trgovini je bila omanja gužvica a na blagajni je
stajala mlađa plavuša zanimljivog dekoltea i bujnih
grudi koja je pričala i hihotala se u društvu,
pretpostavljam,dvojice studenata...
Na suprotnom kraju trgovine stajala je ona...(iskreno,
nisam načisto da li sam ikada uopće znao njezino ime).
Na moje ugodno iznenađenje,primjetih joj na licu
da me je prepoznala(!)...to zaista nisam očekivao...

I eto,dolazim do razloga i onoga što me je toliko
zaokupilo da u ove sitne sate pišem ovaj
podugački post.
Zaista ne bih želio da me bilo koja žena na ovome
svijetu,a mislim i na tebe,pogrešno shvati,ali eto-pola
dana razmišljam o tome i pomalo sam sjetan i tužan.
Danas se pitam,pomalo shvaćam,pa ako hoćete i
osjećam,dijelim,ženski strah,bojazni,od starenja.
Ta žena je i danas u srednjim četrdesetima vrlo
pristoja i zgodna žena za svoje godine ali onaj žar,
osmijeh,sviježina,vedrina, na tome lijepom licu su se
pomalo,ne skroz,izgubile.
Godine,priroda,život,prije ili kasnije uzimaju svoje.
Pomalo sam tužan što sada,slutim,muškarci vrlo
vjerovatno puno više koketiraju sa njenom kolegicom
a o njoj pričaju kao o onoj staroj koja radi sa onom
plavušom.

Znam,jasno mi je,sada možemo pričati dovijeka o
ljepoti nošenja srednjih godina,o životnim
zadovoljstvima i unutarnjoj sreći koju svaka žena
u sebi nosi i sve je to apsolutna istina...ali,jbga,
mladost je otišla.
Danas razmišljam o tim mijenjama kroz koje žene
prolaze-od odupiranja prvim borama i starenju do
prvih razočarenja kada muškarci počnu okretati glavu
za njihovim novijim verzijama,do odbojnosti prema
starenju,do ravnodušnosti i do prihvaćanja
neminovnosti kao takve.
Dug je to put,traje godinama a nije da vam moj spol,
čast iznimkama,pomaže na putu.
Upravo sam se ovoga trena prisjetio onoga staroga
stiha Indexa: (...svim majkama (ženama) bih
izbrisao bore...).
Da sam ja netko...
goranmarjanovic @ 00:33 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2012
Čini mi se da,ako ne griješim naravno,u životu
svakoga muškarca mora postojati ona jedna
posebna osoba,žena,do koje mu je zaista
najviše stalo i za koju se posebno brine.
Dok nisam ušao u te neke tinejđerske godine
ta žena je bila,naravno,moja majka.
I danas ,ta je žena meni zaista nešto posebno.
Ali ovo nije priča protkana hvalospijevima
o mojoj majci,iako nemam razloga skrivati
koliko ju volim i koliko je divna žena.
Zadnjih par dana mamu mi je bolio,i još ju
pomalo boli,zub.
Naravno da sam se,htio ne htio,naslušao njene
priče o zubu,strahu od zubara,naravno da sam
ju osobno vodio kod zubara i naravno da želim
da čim prije ozdravi i da sve bude u redu sa
njenim zdravljem.
I to je normalno,tja.sin sam joj.
Ali ti mi problemi zaista nisu preokupacija.
Imam zaista sasma pristojnu kolekciju svojih.
Istovremeno,moju najdražu je uhvatila nekakva
prehlada i sva mi je nekako malaksala...kašljuca,
priča kroz nos,sinusi su joj začepljeni...
I na stranu moja silna pažnja i zabrinutost za
nju,voće,slatkiši i tople riječi kojima ju obasipam,
moram primjetiti,a i drugi su,da se zaista osjećam
nekako prazno i uznemireno dok je ona ovako
pomalo bolesna.
Osjećam nekakav pritisak,gastritis i nelagodu
u prsima,neku nedefiniranu nervozu,potištenost,
i stvarno mi nije jasno zašto sam toliko uznemiren
zbog obične prehlade.
Ne dao Bog većeg zla,pa to je obična viroza.
U redu,sada će te vjerovatno kao i TBF pomisliti,to
mora da je ljubav.
I je,jasno mi je...ali bivao sam ja i u prošlosti
zaljubljen,i sve što ide u paketu,pa nisam osjećao
toliku brigu-nervozu-razumijevanje...kako već
da taj osjećaj nazovem.
A onda večeras,dok sam se vozeći se u automobilu
i prolazeći kraj Vjesnikova nebodera,vračao kući
sa posla-iznenada su mi se sve kockice posložile
kao napokon složena Rubicova kocka.
Prije par godina,u jednome našemu razgovoru,ona
mi je onako potiho,kako samo ona zna,rekla: "...i ja
bih voljela kada bi neko bio spreman umrijeti za
mene."
Ja sam,sjećam se,tada pomislio."Halo!Pa jesi slijepa,
pa ja bi..."
Danas znam da sam bio u krivu.
Danas znam da bih,bez razmišljanja,dao život za
svoga brata i svoju majku.
A pitate se gdje je tu ONA?
Za nju ne bih dao život.
Za nju ŽIVIM...
goranmarjanovic @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26510
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.