Blog - siječanj 2013
subota, siječanj 26, 2013
Dečkić sa kvarta napunio je 21 godinu prošloga
mjeseca.Sječam se da smo ga,nakon nogometa na
kojemu smo bili,zadirkivali za tu njegovu curicu
u koju je jako zaljubljen.Muški pametnjakovići koji
i sami imaju svojih briga i problema uhvatili se
malca i pametuju mu o ljubavi.Okružen četvoricom
pubertetlija u srednjim tridesetima mogao je samo
pognuti glavu,šutjeti i crveniti se na naše jeftine šale
zaljevane litrama Žuje.Rođendan mu je bio,dovraga.

Bilo kako bilo...vračajući se kući iz Sesveta skupa smo
putovali u mome autu.Dečko igra dobro mali
nogomet,i iskreno,i hoće i može trčati pa je idealan
suigrač potpisniku ovih redova.Ja sve manje trčim.
Ali sve više razmišljam.Vidjeti ćete.

Nego,upoznao sam tu njegovu curicu...pozdravimo se
čisto iz pristojnosti ali ne sječam se da sam sa njom
ikada razmijenio iole proširenu rečenicu.
Zgodna curica...iskreno,ako je njemu dobra,tko sam
ja da sudim o njoj.
Cura mu živi negdje oko Velike Mlake i dva-tri puta
tjedno dođe kod njega a najčešće on ode po nju i
odveze je kasnije kući.

Danas vidim dečka u kvartu dok sam odrađivao svoju
dnevnu dozu pametovanja susjedima o razlozima
poraza rukometaša na svjetskom prvenstvu i on se je
priključio okruglom stolu.Samo...pretih je,nije došao
do izražaja...
Kada smo se razišli pitam ga što mu je i zašto je tako
nekako tih...on mi kaže da je malo umoran i da samo
ide do susjedova maloga da se dogovore oko
noćašnjeg gledanja filma kod njega.
U taj tren veliko dlakavo dijete (nazočan) upita ga
pomalo zadirkivajući ..."zar neće doći draga?"...
On mi kaže da nema love da ode po nju,jer mu kasni
plaća i da nema novca za benzin niti da joj
plati piće na kvartu.
Ja mu pomalo podrugljivo i zlobno rekoh da onda
može noćas pogledati neki film iz "svoje tajne arhive"
i tu smo se onda još malo raspričali o svemu ostalome.

Dođoh kući i dok sam pekao nekakvu ribu razmišljam
(da,ponekad razmišljam,draga moja) o ozbiljnim
stvarima i o tome kako je to i tužno i ružno kada
čovjek radi i ne dobije svoj uredno zarađeni novac
a još mi je gore kada klinac nema novca da izvede
svoju curu barem na piće.
A koliko klinaca uopće niti ne rade?
Valjda im pomažu starci.Ako i oni rade.
Sada će žene reći kako nije sve u materijalnom,u
novcu,u poklonima i svoj pažnji kojom ih muškarac
obasipa ali nepobitna je činjenica da je materijalna
strana zaista dosta bitna.
Samo natuknica...znam dečka,zaljubljen u curu,ona
zgodna,on zgodan,ona ima dečka koji ju vodi u Pariz
za Novu godinu,preko ljeta na dva tjedna u Madrid
i dva tjedna u Dubrovnik a on se jedva skrpa za vikend
u Crikvenici.
On očijuka sa njom ali sve više misli da tu nema
previše nade i polako se distancira od nje.
Ima li šanse?Hmmmmmmm...
Šipak.

Bilo kako bilo,pozvao sam dečka k sebi ...otvorio
bocu pepsi-cole i izvadio sam iz svoga "debelog"
novčanika cijelih 100 kuna i dao sam mu ih.
Dečko u šoku.Rekoh mu da mi vrati kada će imati.
Do kraja godine,po mogućnosti...ali da želim,
obavezno,da danas ode po tu svoju curu.

Hebi ga...postajem sentimentalan.
Odoh na piće...možda neki koktelčić?
Samo...švorc sam.
Sorry,draga...
goranmarjanovic @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 20, 2013
Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
-baš tako se ušunjam
i slušam
slušam šta sanjaš.

Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš
čuo sam,
čuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
-tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih,kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
ošamućeni od bajke koja se zove djetinjstvo.

Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali sam(a) ćeš se setiti.
                                    
                                             Mika Antić




goranmarjanovic @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2013
Ponekada zaista zapanjuje koliko čovjek
zapravo zna o svemu a ne zna ništa o sebi
samome.
Izumio je strojeve,svemirske brodove,klonirao
je i ovcu,našao je način da mrtvi organi rade
u zdravome tijelu,imamo i bespilotne letjelice
i vozimo se brzinom svjetlosti...izumio je i
pojačivače želja,lijekove za ublažavanje boli,
čak je i napravio da gluhi danas čuju,slijepi
gledaju...i sve je to napravio ali još uvijek
nije pronašao načina spojiti dvije srodne duše.

Kao da su se poznavali čitavu vječnost,kao da je ovaj
život samo još jedan u nizu u kojemu se opet susreću.
Kada su se ugledali odmah su se povezali,nježnost i
iskrenost  između njih tekla je potocima.
Ta...iako već odavna nisu djeca njihovi susreti su
odisali dječjom radošću,tim tako nježnim i iskrenim
veseljem.Uzbuđenje njihove bliskosti odnosi mu
sječanje do one male uličice na zagrebačkom Jarunu
gdje su se prvi puta sreli i trenutka kada su kao djeca
ostavili tragove u tek izlitom komadu asfalta tik do
tržnice.
Život ih je razdvojio,ona živi svoj sretni ovozemaljski
život prepun ljubavi i pažnje a i on se ne tuži na ono
što sam ima na zemlji...čine se sretni,oboje...
I jesu...koliko god ih misli,dodiri i nježnosti vode kao
vjetar ka drugima,još uvijek ih miris pokošene trave
usred ljeta odvodi do sječanja njihova prvog poljupca,
na njihove usne ih podsječaju okusi crvene naranče na
ljubljenim usnama,na njihove dodire ih podsječaju
najnježniji sateni u njihovim sobama i svaki cvrkut
slavuja na putevima kojima prolaze podsječaju ih na
njihove zagrljaje,na njihovo "ljubavi"..."moja"...
Oboje žive u ovozemaljskom paradoksu,znaju da su
nečiji a i znaju da ako nisu skupa onda su ničiji...
znaju da ljube,da su ljubljeni a nesretni su...



I oboje danas dok prolaze gradom sa sjetom u srcu
razmišljaju o onome drugome,dok prolaze onom
njihovom ulicom zastanu,jedva primjetno,kod
komada pločnika gdje su jednoga četvrtka Ona i On
kleknuli na hladnu zemlju i gdje je njihova ljubav
odoljevala ovozemaljskim preprekama.
A tamo se još uvijek vide tragovi umoćenih prstiju
u friški beton i hladnoći ovoga svijeta prkose
napisane najistinitije i najjednostavnije riječi koje su
njih dvoje znali,imali,imaju...
Njihova imena,datum i ove riječi:Volim te zauvijek...
Do nekoga sljedećeg vremena.
Do sljedećeg susreta.


goranmarjanovic @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 13, 2013
Na televiziji utakmica.Igra Barcelona.
Messi ponovno briljira i ja sam (kao
propali nogometaš) iskreno fasciniran načinom
na koji taj igrač igra tu igru.
Nedjelja je navečer.
Završava vikend...sutra treba na posao.
A barem ga imam.Hebeni srećković.
Pogledah kroz prozor,auto mi je na cesti
a dječja buka na ulici mi na trenutak skrene
pažnju sa jurcanja lopte po Malagi.
Palo je sigurno već tridesetak centimetara
snijega i moj bijeli auto je dobio dodatni
bijeli pokrivač...iznad njega viri samo crna
antena na krovu.Temperatura je sve niža,čak
se i ledi pomalo,susjedstvo se ljeska,nekako
plavičasto na mjesečini,ograde su prekrivene
novom bijelom glazurom a automobili su kao
posuti šečerom,crveni crijepovi susjednih
krovova obloženi su snježnom korom.Pločnici
i cesta kao da su pred izbore obnovljeni a ono
malo zelenila kao da je progutala glatka ploha
čiste kremaste bijeline.Susjedstvo mi blista.
Djeca su vesela...ciča mi dopire u sobi
i vjerovatno se curice bacaju na tlo i rade
anđele na tlu dok se dječaci grudaju.
Život je lijep...

Vraga je...ustajanje u 6... najprije slijedi
probijanje do posla a još i cijeli dan treba
preživjeti u ovome neočišćenom gradu
iako će Bandić i opet tvrditi da je sve kako se
"šika".Pa ljudi moji ...biti će ovo zdrkan tjedan
u Zagrebu.Ne mogu dočekati ljeto i minice.
Minice?
Ah...bar ću lijepo sanjati...a od jutra...grizem.
I da.Upravo su dečki dali još jedan gol.
Odoh.Sanjati.

             
                           
goranmarjanovic @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 10, 2013
Moj susjed je već u dubokoj starosti.
Po nekakvim mojim pretpostavkama ima
savim sigurno blizu 75 godina.
Lagao bih da smo ikada bili nešto naročito
bliski,bili smo bliski onoliko koliko su već
bliski susjedi koji se poštuju i cijene.
Moj susjed je oduvijek volio nogomet i tu
je naviku zadržao i do sada i u ove stare dane.
S obzirom da nemamo u blizini kiosk sa
novinama vrlo sam ga često viđao vikendima
kada ne radim kako lagano korača do obližnje
benzinske po svježi primjerak "Sportskih
novosti".Kao dječak,srednjoškolac,pamtim da
je vrlo često dolazio na lokalno igralište
i da nas je gledao dok smo igrali nogomet.
Pamtim njegove savjete i zapažanja oko moje
igre.Nedavno smo ja i taj stari čovjek sjedili na
klupici u njegovom dvorištu i pričali o životu,
nogometu,Dinamu i Messiju...u jednome trenu
deda mi je poklonio jedan svoj stari đepni sat
kao,citiram "uspomenu kada odem"...Nakon
dugoga nagovaranja prihvatio sam tu uspomenu.
Pričao mi je tada o životu,samoći,o tome kako
mu je žena (slabo je se i sječam) umrla prije
22 god. i o tome kako su mu svi znanci,
prijatelji i rodbina (djece nemaju)odavna
pomrli,kako je teško i čudno biti star,biti
penzioner,napušten,kako je zapeo
sam na ovome svijetu.
Nakon što sam uzeo taj sat iz njegove ruke,
sjetih se kako mi je jedna susjeda pričala
o tome kako je i njenoj curici koja mu je
otišla po kruh u pekarnu darovao čokoladu
i starinski mlinac za kavu...
I shvatih u trenu...on se polako oprašta od
ovoga svijeta i sprema za odlazak.
I tada,a i sada,uhvatih se u razmišljanju...što
je zapravo starost?Zar je to takva tuga?Da ti
se niti ne da živjeti?Da želiš umrijeti?Čeka li
nas sve ista ta samoća?Da li u suštini svi
umiremo sami?Bez ikoga?Napušteni?
Ostavljeni?Zaboravljeni?Sa tugom u srcu?
I zapravo,više o dva desetljeća života bez
voljene osobe koja je otišla Njemu prije njega
zasigurno ostavljaju brojne ožiljke na srcu,
neprospavane noći okupane mišlju na nju.
Zar može biti nešto groznije od umiranja a da
kraj tebe nije ona kojoj si poklonio svoje srce,
svoju dušu,svoj život?Na kraju krajeva...ne
mogu se ne pitati.Čemu se taj starac uopće
veselio sva ova desetljeća samoće?
Novinama?Nogometu?Novim godinama?
A nje nema kraj njega ...nikoga nema kraj
njega.Nitko ne bi trebao biti sam.
Ne želim nikome takve stare dane.




goranmarjanovic @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2013
Što bih ja bez tebe?
Zar bi to bio život?Ili tek moj vlastiti limbo?
Život u čekanju,život u tugi,život u jadu?
Sam a svačiji...sa svima a ničiji...
Bio bih tek list otpuhnut sa hladnoga asfalta
kojega hladni zagrebački sjeverac nosi
starogradskim ulicama tuge i samoće...bio bi
tek odbačena stara igračka koja provodi
posljednje dane u kartonskoj kutiji
u prašnjavom ormaru nečijih starih uspomena.
Bio bih nečiji davno zaboravljen osmjeh,možda
nečiji jedva pamtljiv dodir,nečija stara
fotografija namjerno sakrita u albumu
starih uspomena.
Da se zaboravi...da se ne prisjeti...
Bio bih čovjek bez nade,skitnica u vječnoj
potrazi za nečim što ljubav i radost se zove...
nešto što sam nekada,možda nikada,
naslučivao da postoji a takve ljepote nisam
dotaknuo.
Dok te život nije meni poklonio.





goranmarjanovic @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2013
Anđeli postoje.
Već dugo tu činjenicu slutim ali...siguran sam.
Sada jesam.
Tko su oni?S kojom su misijom na zemlji?
Što oni hoće?Što traže?
Hrpa pitanja koja postaju besmislena onoga
trenutka kada stanete nasuprot njega.Kada
vas dotakne,zagrli,nježno privine
svojim prsima i kada vas poljubi,pogladi po
obrazu,kada osjetite njegov miris te čiste
esencije radosti i ljubavi i kada dotaknete
sav svemir.Jer tamo vas vodi.
Tamo obitavaju.Tamo njihov je dom.
Ako ste ikada osjetili radost doticanja,držanja
u ruci,u svome dlanu,nečega tako savršenoga
i nježnoga poput najfinijih svila i baršuna,ako
ste ikada se u nečijem naručju osječali sigurno
kao u majčinoj utrobi,kao u zaklonu prije kiše,
ako vas je ikada doticala radost,ljubav
i ljepota u izvornome i iskonskome obliku,onda
ste na dobrome putu da si predočite ljepotu
anđela....njegove dodire,nježnosti,misli
i osmijehe.
Ako je istina da svaki čovjek ima svoga anđela
čuvara koji se brine i koji čuva samo njega,
onda sada znam.Ja svoga imam.
I biti će sve u redu.
Život je lijep.
Pokazao mi je.
Živimo ga u radosti.
goranmarjanovic @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 1, 2013
Prošlo je.
Neka...hvala Bogu.
Moj preopterečeni želudac i otežalo tijelo,siguran
sam,razumiju o čemu govorim.
Prošli blagdani.
Trebao bih biti zadovoljan bogatstvima trpeze...pilo se,
jelo se,ljubilo se,živjelo se...a opet,živim u ovoj
državi koja puca po šavovima i u kojoj ništa nije
onako kako bi trebalo biti.
Svima su nam,čitam,rođenjem određeni položaji
naših astroloških tijela.Određene su nam,kažu,sreće...
osobnosti oblikovane...naše sudbine su,možda,već
dugo zapisane u zvijezdama
I nije sada bitno vjerujem li ja u te "ludosti"...samo,
nadam se da griješe.Zaista.
Tamo negdje oko Božića na hrvatskom dalekovidnicama
gledam prilog o Božiću u pučkim kuhinjama...gospodin
koji redovno dolazi u nju je socijalni slučaj.Naime,gospodin
radi,prima plaću a kada odbije kredit,režije i stanarinu
njemu i njegovoj kćeri koju školuje ostaje cijelih 200 kuna.
Danas i radnici koji primaju plaću moraju ići u pučke
kuhinje!
I sada da ja pišem o svojim ljubavnim jadima,srećama,
ludostima i glupostima?
Bar danas ne mogu...bar danas...
I u mome susjedstvu postoji obitelj,muž i žena..podstanari,
muž dobio otkaz i ne radi,ona radi-plačica oko 3000 kuna
i ti izguraj mjesec.Siguran sam da bi im i Merkelica
pozavidjela na umješnosti i odricanju.
Priča mi žena,malo prije Božića,kako se uopće ne veseli
niti njemu niti godini novoj...njima je samo gore.
Muž nikako da pronađe posao a stotinjak kuna za bor
je fantazija-to im je tri dana života.Preživljavanja.
I sada ti njima sipaj mudrosti o Božićnom duhu,radosti
pune trpeze i obiteljskim vrijednostim...
I na stranu moja posjeta njima,kolači i odojak koji smo
podijelili i pojeli ali dotična me je ponudila čarobnom
krumpirušom.Oduševljen sam tim okusom,još uvijek.
Suma sumarum...
Nadam se promjenama u godini novoj,ne nisam lud,ne
mislim da stiže pomoć države ali,možda dođe do maloga
pomjeranja položaja astroloških tijela.Neka se sreće
malo promijene.Osobnosti se malčice preoblikuju.Neka
nesretnici postanu sretnici.Sretnici mrvicu manje sretni.
Bogati manje bogati.Siromašni barem nesiromašni.
Neka naše sudbine,valjda zapisane u zvijezdama,budu
nanovo zapisane bar za one kao što je gospodin iz
priloga.Kao što su moji susjedi.
Bez njihovih radosti,nad našim radostima je sjena.
Sjena siva...
goranmarjanovic @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
25905
Vrijeme kod mene
 
Index.hr
Nema zapisa.